Slobodna

Spušta se veče, kao roletne na prozorima.

I pomjeraju se paravani.

Svi se u kocke zatvore. 

Rijetki dušu otvore.

Idu dani.

San, budni, jutro hodaju, dan prema satu gledaju, kad otkuca znaju 

da se u kocku vraćaju.

Sjedim, pišem, spajam slova u tkaninu od priče.

Slobodna, jer ne gledam na sat i ne pratim vrijeme.

Misle da me znaju, a ne znaju mene.

Jeste li me nekad sreli, razgovor započeli.

U oči gledali i vidjeli ono što je iza slova.

Šta se skriva iza fotografija. 

Moje su bez filtera.

Jedna duša rokera koja osjeti u čovjeku kad ljubav leti i kad ga stignu sjećanja.

Osjetim kad su ljudi tužni i sjetni. 

Kad bi da se nasmiju i kad su sretni.

Kad im razgovor treba.

Jeste li nekad hodali u mojim cipelama?

Vidjeli kako svijet vidim očima, a dušom osjetim.

I biće da sam zaista čudna, jer sanjam, a sasvim sam budna.

Ponekad kao što je ptica let, osjetim ovaj svijet.

Kao što njihova krila brode vjetrovima.

Tako u meni neke neukrotive divljine ima.

Slobodna ne po dužnosti ni jer je red.

Već sam to ja od slova, do slova mog imena.

Jeste li nekad saslušali moje riječi ili ste po mom izgledu već priču napisali.

I znali me a niste me ni upoznali.

Sjedite sa mnom za sto i pričajmo.

Mogu vas slušati satima i gledati u oči, očima.

Mogu vam biti drug koji će biti tu.

Kad brodovi u oluje zalutaju.

Kad vam treba pružena ruka i da vas neko prijateljski zagrli.

Jeste li me nekad kroz priče vidjeli?

Onako odistinski kao čovjeka koji kroz stihove putuje i koji pričama krila daruje.

Napisaću šta osjećam i zapetljaću riječi, ali uvijek ću iskreno i od srca reći.

Ako me nekad budete sreli, recite mi jeste li me kroz priče vidjeli?

Slobodna kroz stihove i riječi što lete krilima.

Darujem ljepu riječ ljudima.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay