Izašla sam iz romana

Izlazim iz knjige i nalazim se u sobi koju dosad nisam sretala u romanu.

Svjetlost uličnih svjetiiljki prolazi kroz roletne.

Otvaram vrata i vidim sto na kojem stoje knjige i papir.

Obuća uredno složena u hodniku. 

Stari kaput stoji na čiviluku.

On živi ovdje.

Čovjek koji je izmislio i napisao moj lik.

Dao mi je slobodu da lutam po romanu.

Nije znao da je uspio u tom da izađem iz knjige.

Izmišljena sam iz njegove mašte i noći koje je provodio baš za ovim stolom pišući svoje djelo.

Slušala sam ga kad bi govorio naglas da je inspiraciju za moj lik pronašao u snu.

A da je kasnije sreo djevojku sličnu meni.

Tražio je svaki dan na tom istom mjestu ali je nije sretao.

Čvrsto je odlučio da će napisati roman u kom je ta djevojka.

Iz mašte je dodao neke detalje. 

Dobro je u romanu, ne kažem da nije

I nema kod mene ono ali. 

Volim ja knjigu u kojoj živim.

Već taj isti pisac jedne večeri dopisa nastavak i reče da želi da izađem iz knjige. 

Samo da vidi jesam li iz mašte ili tu ima nešto više.

I već noćima on piše i prepravlja rečenice i slova.

Krenem iz knjige, pa me on vrati u istu. Taman krenem da spavam, a on me perom dotakne po licu.

Zovem ga, ali on u svojoj mašti luta. Kad dođe do stranice gdje me probudio zatvori knjigu.

Sad sam u njegovom stanu i hodam po podu koji pucketa. 

On spava u fotelji, dok ja njegov lik gledam svojim očima roman u kom živim.

Ako se probudi neće vjerovati svojim očima da sam izašla iz knjige.

Autor teksta:

Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay