O da li me znaš, kao što me ne znaš?

Vrata se otvaraju.

Vidim, tulipani cvjetaju.

Čuje se pjesma ptica.

Crtam konture tvog lica.

U mojim riječima koje čitaš, ti čuješ moj glas.

Ovaj svijet se odavno oteo od nas. 

Pomjerio kompase i izgubio granice.

Pjesma ptica i ona što putuje kroz radio stanice, spajaju se u zagrljaj.

U tvojim očima ogleda se pomjeranje vremena.

Ti znaš da ću uvijek biti tu i kad svijet okrenu naglavačke.

Izvući ću konture tvojih osjećanja. 

Pričaću ti priče sa usana.

Tulipani cvjetaju u proljeće kad se ljubav otkrije u nama.

Osjetiš li dodire meke kao svila.

Ptice za let, trebaju krila.

Jednom kad sam isplela rečenice u beskrajne tragove pronašla sam tvoje dodire.

Sad znam gdje si ih sakrio i da se magnetima pogleda otkrivaju.

Spava li svijet oko nas budnim zorama.

Ili smo se ti i ja sreli u zalutalim noćima.

Tulipani cvjetaju, ptice lete iznad nas.

U uzdahu nedostaje tren da nam riječi krenu.

I da znaš kad me u oči pogledaš da u njima ima oseka i plima.

Ima napisanih rima. Ako umiješ da pročitaš.

O da li me znaš, kao što me ne znaš?

Da li smo samo smješne figure jedne partiture.

Dok svi ćute neke avanture u kojim igraju.

Sanjaju li ljubav ili žele da je djele na ekranima u ovim danima.

Ili jedni od drugih bježe.

Svijet je odavno zapleten u virtualne mreže.

Kad sam te srela, nisam se pitala šta je iza lica i odjela.

Jedne noći kad sam te prepoznala, a oduvijek sam te znala.

Prolazimo zajedno kroz galeriju slika, a ja mislima crtam na platnu svaki dio tvog lika.

Vrata se otvaraju.

Izvan mašte a unutar ljubavi tulipani su procvjetali.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay