Prođoh kroz grad

Prođoh kroz grad. Sretoh ljude iz pjesme.

Svi su muzika svojih koraka.

Sunce ih obasja. Kiša im lice pokvasi.

A na dlanovima im suze i osmjesi.

Prođoh kroz ulice. Sretoh zaigranu djecu. 

Puštaju zmajeve da lete kroz vjetrove.

A na licima radost i sreća kakvu samo može dijete da osjeća.

Zaplesah kroz behar što putuje u proljeće.

Osjećam duboko u sebi ljudi opet voljeće.

Vidjeh tuge u ljudima.

Ja sanjar koji traži put čudima.

Da mogu da zagrlim sve tužne ljude.

Da zagrljaj melem bude.

Vidjeh zamišljene što kraj s' krajem spajaju.

Noćima budni i ne spavaju.

Kako djetetu pružiti parče hljeba.

Dok nevinim očima roditelje gleda.

I jedan plišani meda što ga je načelo vrijeme stoji u uglu sobe.

Dijete ga zagrli, u njemu nadu traži.

Svijete jedno mi kaži.

U ovom vrtlogu laži što svaki dan oko nas putuju.

Ima li razumjevanja i da li ljudi vide kojim putem sve ide?

Nasred ulice čovjekov najbolji prijatelj sjetnim očima pita šta je sa vama ljudima?

Ima li istine i iskrenosti ili su to postale rijetkosti?

Odgovorih da svaki dan prođem kroz ulice i da mnogo toga kaže ljudsko lice.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay