Prođoh kroz grad

Prođoh kroz grad. Sretoh ljude iz pjesme.

Svi su muzika svojih koraka.

Sunce ih obasja. Kiša im lice pokvasi.

A na dlanovima im suze i osmjesi.

Prođoh kroz ulice. Sretoh zaigranu djecu. 

Puštaju zmajeve da lete kroz vjetrove.

A na licima radost i sreća kakvu samo može dijete da osjeća.

Zaplesah kroz behar što putuje u proljeće.

Osjećam duboko u sebi ljudi opet voljeće.

Vidjeh tuge u ljudima.

Ja sanjar koji traži put čudima.

Da mogu da zagrlim sve tužne ljude.

Da zagrljaj melem bude.

Vidjeh zamišljene što kraj s' krajem spajaju.

Noćima budni i ne spavaju.

Kako djetetu pružiti parče hljeba.

Dok nevinim očima roditelje gleda.

I jedan plišani meda što ga je načelo vrijeme stoji u uglu sobe.

Dijete ga zagrli, u njemu nadu traži.

Svijete jedno mi kaži.

U ovom vrtlogu laži što svaki dan oko nas putuju.

Ima li razumjevanja i da li ljudi vide kojim putem sve ide?

U ovom vremenu kad je čovjek, otuđen od čovjeka i kad je pržena ruka daleka.

U meni tristo čuda čeka ijedan san snen davno u ljudima zaboravljen budi se.

Nasred ulice čovjekov najbolji prijatelj sjetnim očima pita šta je sa vama ljudima?

Ima li istine i iskrenosti ili su to postale rijetkosti?

Odgovorih da svaki dan prođem kroz ulice i da mnogo toga kaže ljudsko lice.

Prođoh kroz grad i nasmijah se ljudima, pričah sa njima i zagrlih sve one što su tužni i što nemaju dom.

Priđoh djeci iz doma, igrah se sa njima u njihovom svijetu radosti.

Tako nam malo treba da se svijet srcem i dušom zagrli.

Krenusmo putem niz grad kroz ulice oči i šape jedne lutalice i ja ostavih suncokrete na uličnim svjetiljkama da budu svjetlo ljudima.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay