On, ne zna, za mene

On, ne zna da postojim.

I da prođem svakog dana pored njegovog stana.

On sjedi za stolom pored ekrana.

Ustane od stola i pogleda kroz prozor kakvo je vrijeme.

On, ne zna za mene.

U jednoj ruci drži šolju.

Razgovara na telefonu.

Odem do telefonske govornice ubacim kovanice i okrenem brojeve.

Zovem vrijeme u kom razgovaram sa njim.

On, voli miris jeseni i starih novina.

On, voli šetnje kroz opalo lišće dok razmišlja.

On, voli tišinu uz melodiju kiše s prozora.

Njemu noći jesenje mirišu na kestenje.

On, ne zna za mene.

On, piše do kasno u noć pisma na pisaćoj mašini.

Ja, prođem ulicom pored njegovog prozora.

Znam, još ne spava, sjedi pored fenjera.

Sjednem na klupu pored drveta gdje lišće opada.

Iz torbe izvadim papir i pišem pismo kao i on.

Jedan list sa drveta sleti.

Ostavljam ga zajedno sa pismom u koverti.

I krenem niz ulicu.

Ulični svirači pričaju o muzici.

Djeca se igraju u ulici.

Sat otkucava vrijeme. 

I teče veče.

On, lagano ustaje od stola i fenjer gasi.

Zatvara prozor i odlazi da odmori.

Ja ulazim u svoj stan i pismo ostavljam pored svih ostalih za njega pisanih.

On, ne zna za mene.

I bolje je.

Dok čitate kažete, nema razloga da se on i ja ne bi sreli.

Pričali bi, šetali i čitali sva pisma koja sam, mu napisala.

Čitali bi pored fenjera,

Ali ja ćutim, ne jer ne mogu da se sretnem sa njim.

O tome vidite, ja ne govorim.

A šta ako poslije našeg razgovora, on odluči da ode.

I to, ako, između nas stoji.

A šta, ako on, nekog poput mene ne može da voli.

I zato on, ne zna za mene.

A drag mi je, toliko drag, da ga volim.

Autor teksta:

Milena Vujinović