To sam ja... bososnoga

Tebe sam tražila putevima slova.

Ti si pregršt dalekih snova.

Putuju retro auta kroz romane, staju kod tačke iza rečenice.

Tražim tvoje lice.

Svi crteži koje sam crtala razlili su se u slova.

Od njih knjiga nastala.

Tebe sam tražila kroz sjećanja.

Tamo nisi bio.

Putujem kroz stranice romana.

Ti si uvijek bio u knjigama koje sam čitala.

Iza tvog osmijeha stojim bosonoga.

I kad se na dvije stranice knjige raziđu retro auta ostaće tragovi našeg susreta.

Uvijek ćemo ti i ja biti kilometri čežnje što se sakrila negdje na rubovima usana.

A izgovorena je kad me pogledaš, kad te pogledam.

Uvijek ćemo biti pisma koja smo jedno-drugo pisali.

Tvoje šale koje su zaspale, probudim nježno sa one strane jastuka u koji bi se šćućurila.

Ti ne spavaš. U mojim snovima si budan.

Ustaješ i odlaziš do prozora.

Gledaš mjesec, ja prolazim negdje tu bosonoga.

Juče sam te srela. 

Prošla sam pored tebe i vidjela tvoj osmijeh u retrovizoru.

Okrenuo si se na tren, pomislio to mora da je ona.

Čula sam zvuk tvog telefona.

I čula sam melodiju pjesme koju si svirao  one noći kad si gitaru u ruke uzeo.

Pjesma je ta vremenska kapsula u kojoj putujem.

Još uvijek pored tebe stanujem.

Samo što ti to ne znaš.

Ili negdje u dubini svog bića osjećaš da sam ti dah vjetra u kosi, da sam dio tvojih žica na gitari.

Jedan osmijeh zabilježen  kad ti dođe da pobjegneš od svega.

Otvoriš dvije stranice i postaviš dva retro auta.

Jedan pored drugog prolaze, mimoilaze se.

I na tren, samo na tren svako od njih zastane u retrovizoru se osmjehnu.

Slova se pomješaju, svoju priču napišu.

Onda se vrate u crteže.

Tražim te, a tvoj lik na mojim crtežima.

Opet sam zaspala.

To sam ja bososnoga hodala po tvojim snovima.

Autor teksta: 

Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta:

Pixabay