Škrinja, švelja i špajz

Jeste budni ljudi? Stiglo je proljeće.Dobro ima i kiše, ali sunce se nekako kroz oblake pojavi. Nekako mi se čini kao da je sve oko nas prizma, kroz koju se uz pomoć svjetlosti prelamaju boje. Kapi kiše ih razliju.Tako rukama poput kista možeš slikati, slike.Na rukama ostaju boje. Kad ruke staviš na kišu boje nestaju.Kakve boje koristite tako se osjećate dok slikate. Slika koja nastane,predstavlja Vas. Slikaš mislima koje ruke vode. Jedna takva slika doputovala je mislima ka meni. Slikaću Vam je riječima, a onda na kraju posta biće i prava slika. Idem kroz grad, prvi dan proljeća. Na voćkama prvi cvijetovi i već mirišu.Lagani vjetar ih pozdravlja.Pozdravljam ih i ja. Kažem: Proljeće, Dobro nam došlo! Zeleni se trava, sve se budi,a imalo je mnogo vremena da spava.Boje, konačno se po prizmi razljevaju boje. Osmjesi na licima, ljudi pozdravljaju. Kao da su se i sami iz zimskog sna probudili? Plešemo po proljetnom danu, u ritmu vremena. Negdje iz daljine dopire muzika, koju priroda stv

Kad jutrom otvoriš prozore, dok drugi spavaju i sanjaju. Kad pogled uputiš ka daljinama, a sunce proviruje iza oblaka. Kad uhvatiš kap rose na dlanu i osjetiš miris proljeća u stanu. Tada pogledaš  i vidiš stijene. Čovjek na stijeni stoji, ne čeka brodove ni davno prošle vozove. Ne čeka ljubav da dođe, ni dan, da tek onako prođe. On ćuti, pogled njegov baš poput tvoga u daljine seže. Prolaze ljudi i pitaju ga: Da li je dobro, koga čeka i traži li nekoga? On ćuti i dalje, nikom ne odgovara. Ljudi produže i nastave svoj put. Čovjek stoji potpuno miran ni traga od pokreta ni odraza bilo čega na licu. Ne možeš pročitati u njegovim očima šta osjeća? Odlazim iz stana ulicama, idem pravo ka stijenama. Dolazim i stajem pored čovjeka. Zaista onako je kako iz daljine izgleda. Slika bez riječi. No vidiš u dubini tih očiju nešto što opisuje njega kao osobu.Vidiš mu sjetu i da je izgubljen kao dijete kad zaluta pa ne zna kući da se vrati.Vidim da bi sa usana riječi potekle i da bi mnogo tog rekle

U arhivi vremena sve je nekad bolje bilo.Bila je to stvarnost, a nije se tek snilo!Sad u arhivi vremena i ljudskih duša nastala je suša!Gdje je pjesma da nas vodi i oslobodi?Da nas oslobodi savremenih-vremenskih tokova?Gdje su pjesme što su umjetnici pisali? Pjesme što su uz gitaru dozivale sjećanja?Otvori vrata drugom čovjeku, starici, gospodinu, majci što nosi dijete u rukama, prosjaku! Jedna djevojka je tako dok je čekala svoj red u čekaonici,stajala pored vrata i otvarala ih i zatvarala ljudima.Svi su je začuđeno gledali!Govorili su joj:"Drago dijete ti svima otvaraš i zatvaraš vrata!" Da si svakom uzela po dinar, mnogo bi novca zaradila! Njihova reakcija na djelo djevojke je suša u arhivi duša! Djevojka bi se samo osmjehnula i nastavila po svom.Otvorila je vrata starici koja joj reče:" Nekad sam gradom išla i sve sama radila. Sad me drugi vode i pomažu mi evo ti i vrata otvaraš!U očima te bakice ogledala se neka posebna toplina. Prenijela je djevojci poruku koju j