Škrinja, švelja i špajz

Jedan svijet, kao kugla, kontinenti i sve se vrti oko globusa.Teatar, u kom se krećemo,mislimo i živimo.Ples na kiši, kap rose na dlanu.Pjesma pod suncem.Hod po mjesečini, pod nebom i zvijezdama. Stope u snijegu, osmjeh djeteta,voljena osoba kraj vas.Sa osmjehom i suzama, sa ljudima i svjetskim čudima. Kutija kao Pandorina.Kad je otvoriš sve tajne budu otkrivene.Neke ostaju čudom sakrivene.Cijeli svijet je teatar snova.Na pozornici stoje glumci.Tekst drže u rukama.Vode dijaloge i monologe.Pozornica je velika, uloge značajne bilo da su glavne ili sporedne. No hoće li publika prepoznati iskrene, i one koji to nisu? Glumci će odigrati svoje uloge,biće oni likovi koji su im zadani.Od riječi do riječi čitaju tekst. Kad neki dio zaborave, tu je skriveni šaptač da ih podsjeti. Ponekad sami tekst osmisle.Velike su naše pozorišne daske, koje život znače.Velike, a nama se ponekad čine malima. Malim za naše korake. Koračaš čovječe, ne glumi,ne čitaj unaprijed napisan tekst. Mijenjaj ono što nije

Unutar riječi, van priče. Unutar vremena, van njegovih okvira. On, ona,vi,mi, ljudi-nadljudi. U kockama pod krovovima žive.Vani rijetko izlaze. Na kockama prozore imaju. Ponekad ih otvore, da uđe svijetlost, dašak vjetra, kap kiše, pahulja snijega.Izolacija od svega što je vani. Sigurni unutar zidova.Vani izlaze kad pronađu onog kom treba pomoć. Ne prolaze pored uplakane djece, ljudi koji nemaju dom. Za druge ljude skupljaju hranu i odjeću, makar i sami nekad oskudijevaju. Odmetnici nisu, nadljudi jesu. I nisu drugačiji od običnih ljudi,već imaju više snage. Ne vole da ih hrabrima zovu, ne traže ni obično Hvala.Već vole da vide ljude sa osmjehom na licu. Da vide kako su ženu što prosi na ulici, odveli na toplo da zgrije ruke i spakovali joj hrane za ponijeti. Da bar nekoliko dana može djecu nahraniti, a da joj ruke nisu promrzle. Nekad ne spavaju noćima,već lutaju od kuće, do kuće ne bi li prikupili što više pomoći. I sami su prošli kroz slične situacije, empatija je stanovnik nji

Prvi mraz jutros u mom dvorištu.Rano jutro, iz  topline doma posmatram kroz prozor.  A vani hladno i miriše zima. Na stolu topli kakao, uobičajen napitak u ovim hladnim danima. Na radiju najavljuju hladna jutra i mraz, a sunčane dane.Tako će biti tokom cijele sedmice.Ispijam topli kakao, dopire pjesma,koja priliči ovom jutru, pod imenom "Mrazevi"od Irine Kapetanović. Proviruje sunce, opire se gospodin mraz! Ima nešto u mrazevima. Nešto što se objasniti ne može, ali znam da ima! Ima nešto u ljudima, koji često zaborave na druge ljude, koji su bili tu kad im je pomoć bila potrebna. I baš kao što sunce mraz otopi, tako nestanu prijateljstva i ljubavi. Iščeznu.Tako ljeto u ljudskim srcima zamijeni zima. Ipak ne trebamo se čuditi, svi su tu kao prijatelji onoliko koliko su i trebali da budu. Sve se mijenja (baš poput godišnjih doba)i prolazi. Mrazevi ostaju i uvijek se vraćaju. Prestaju ljubavi, oni koji su se voljeli, više se ne vole.Ljubavi dolaze, ljubavi prolaze. Prijate