Izolacija van vremena, u vremenu okvira

Unutar riječi, van priče. Unutar vremena, van njegovih okvira. On, ona,vi,mi, ljudi-nadljudi.
U kockama pod krovovima žive.Vani rijetko izlaze. Na kockama prozore imaju. Ponekad ih otvore, da uđe svijetlost, dašak vjetra, kap kiše, pahulja snijega.Izolacija od svega što je vani. Sigurni unutar zidova.Vani izlaze kad pronađu onog kom treba pomoć. Ne prolaze pored uplakane djece, ljudi koji nemaju dom. Za druge ljude skupljaju hranu i odjeću, makar i sami nekad oskudijevaju.
Odmetnici nisu, nadljudi jesu. I nisu drugačiji od običnih ljudi,već imaju više snage.
Ne vole da ih hrabrima zovu, ne traže ni obično Hvala.Već vole da vide ljude sa osmjehom na licu.
Da vide kako su ženu što prosi na ulici, odveli na toplo da zgrije ruke i spakovali joj hrane za ponijeti. Da bar nekoliko dana može djecu nahraniti, a da joj ruke nisu promrzle. Nekad ne spavaju noćima,već lutaju od kuće, do kuće ne bi li prikupili što više pomoći.
I sami su prošli kroz slične situacije, empatija je stanovnik njihovih duša. Neki kažu da na taj način skrivaju svoja lica. Da pomažući drugima liječe svoja sjećanja i tako brišu tragove vremena kad su i sami bili tek ljudi bez krova nad glavom, bez parčeta hljeba i kapi vode.Sa promrzlim rukama, izderane i dotrajale odjeće i šupljih cipela. Kad su bili djeca što žive u domu. Jer roditelji nisu htjeli da ih zadrže. Kad su se u dugim noćima i ranim jutrima, osjećali napušteni i izgubljeni.To su ostavili iza sebe. Kap po kap i rijeka, dobro dijelo, jedno po jedno i ljepši svijet.
Kažu još za njih da kad izliječe svoja sjećanja, nastavljaju dalje kroz život. Na njihovo mjesto dolaze drugi.Vrijednim rukama po nesigurnim lukama, ulicama gradova. Često sa podsmjesima drugih. Nemaju ljudi baš razumijevanja za njihov način života. Ne govore mnogo, više dijelima kažu.
Ponekad im je toplina koju u dušama nose na licu prekrivena maskom. Kad i sami pomoć trebaju, ne traže je ni od koga. Radije sami u tišini noći vode svoje borbe. Na svjetlosti dana su isti kao što su i dan prije borbi bili. I idu dalje, sa još više volje i snage. Znaju da njihove borbe ne smiju biti skretnice od puta kojim idu. Okupljaju se pored jednog drveta, od starog lješnjaka. Tu se vode sastanci, dogovori i pregovori. Svi znaju svoje zadatke i bez pogovora ih prihvaćaju. Kažu da iz tog starog drveta lješnjaka rastu neobične gljive. To za njih predstavlja simbol, simbol da se od starih sjećanja nova i ljepša stvoriti mogu.Vođu nemaju, svi su ravnopravni. O svemu zajedno odlučuju.
Pravila ne pišu, jer po njima ne žive. Imaju svoje stavove koji su u pobuni protiv ljudi što po pravilima žive. Kažu da pravila i vode ka slici koju svakodnevno gledaju. No opet se ograđuju od tog da su oni ti koji su buntovnici. Bez pravila bi vladao još veći haos. Ako već postoje pravila, oni su za to da se mijenjaju, shodno situaciji u kojoj se nalaze ljudi koji po pravilima žive. Oni ne pripadaju nikome, mogu otići kad žele, ponekad se i vratiti. Slobodni su da odluke donesu kako se osjećaju.
Ne osuđuju, ne troše vrijeme na to da bi druge krivili. Naprotiv, to smatraju bespotrebnim trošenjem vremena. Jer kažu: Drugom ne sudi,već čovjek budi. Idi svojim putem ka svom cilju i mjenjaj svijet na bolje. Malim koracima, a velikim dijelima. Njihova a i moja poruka ovog posta.
Ljudi-nadljudi postoje, vidjećete ih nekad i negdje. Svaki dan su na ulicama, malim, a velikim koracima mijenjaju svijet bez prigovora. Ne obraćaju pažnju na one što budni spavaju, oni djeluju.
Ne riječima, već dijelima!
Pronađoh stari lješnjak i stvarno iz njega neobične gljive rastu. Uslikala sam ga i Vama putem posta sliku šaljem. Kao dokaz da postoji drvo o kom pričah, samim tim i nadljudi postoje. Njih ne uslikah jer kažu da se rijetko mogu vidjeti. Skriveni od nas žive. To mogu biti, on, ona,vi, mi- nadljudi!
Do neke nove priče:Veliki pozdrav svima!