Škrinja, švelja i špajz

Dolazim iz priče koju niste čitali.  Kažu da sam napisana jednog jutra kao lik koji se pojavi na sredini romana. Ostala sam nejasna piscu i odlučio je da nastavi od sredine romana sa mojim likom. Često me budi noću kad zaspim na tim stranicama, da razgovara sa mnom.  Ispričao mi je kako su pisci neobični ljudi i kako ih rijetko ko razumije.  Žive u tom svom svijetu odmetnuti vitezovi sa perom i knjigom. Noćima ne spavaju. Dobro, razumijem te, ali što mene budiš pišče? Kaže ponekad je usamljen. Iako u njegovom umu žive svi likovi koje je napisao ili piše. Izađem iz stranica i sjednem za sto. Ti znaš da ovo nije stvarnost je li tako pisac? Mislim, ja sam dio tvoje mašte. Ne mogu ti biti prijatelj. Ja i nemam prijatelja. Svi su negdje odlutali. Meni ostali moji romani i hrpe papira. Ti si mi jedino društvo. Ja sam, napisana. Ti već znaš moje misli, prije nego ih izgovorim. Ne ide to baš tako. Nekad,  imate svoju priču i vi vodite mene i pero. Čekaj pisac, zaustavi se ko...

Čestitke imaju dah vremena, toplinu zime i danas ih šaljem. U savremenom vremenu ja sam putnik iz davnih vremena. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Dozvoli mi da na trenutak pobjegnem. Vratiću se. Ne obećavam da će to biti sad.  Vratiću se kad pomisliš na smijeh.  Doći ću nečujno da te ne probudim. Gledaću te kako sanjaš. Skuhaću ti jutarnju kafu. Osjetićeš miris kafe u snu. Onako opijen tim mirisom kao mjesečar ćeš pronaći put. Ispićeš kafu stojeći i zagledati se po stanu i tražićeš me. Sakrila sam se u ormar kao dijete.  A tvoji džemperi mirišu na tebe.  Obavije me toplina. Otvorićeš ormar i uzećeš svoj kaput.  Nisi otkrio da sam tu. Taman sam uspjela ostaviti ceduljicu u tvom ljevom džepu. Šapnem tiho, vratila sam se. Zastaneš na trenutak i kažeš nije moguće čujem njen glas. Gledam te kroz otvor ormara i kako provlačiš ruke kroz kosu. Sad bih izašla i zagrlila te.  Ovdje sam.  A ne smijem odati da sam tu. Izlaziš iz stana, ja izlazim iz ormara. Vratila sam se, izgovorim tiho. Gledam te kako odlaziš niz ulicu. Pratim te tiho i govorim ti. Dozvoli mi da te milujem očima, riječima i pjesmama. Vjer...

Noćas, kad zaspi grad, nek te vode ulične svjetiljke. Čućeš moje korake. Noćas ću ti reći sve što mi je u srcu. Ti ćeš čuti melodiju. Vidjećeš let leptira. Ja ću te pogledati u oči i znaću da isto osjećaš kao i ja. Ti si moj plamen u tamnim noćima. Noćas, kad tišine šapnu moje ime i kad se raspu rime. Stavi ih na dlanove. Probudi snove i filmove. Biću tu u tvom vremenu. Ulični umjetnik slikaće dvoje u ulici. To ćemo biti ti i ja, draga. Godinama kasnije ući ćeš u galeriju i vidjećeš tu sliku. Bićeš poznata likom ulčnom umejtniku.  Jer taj tvoj osmijeh u očima se ne zaboravlja. Nosićeš šal oko vrata.  Prići ću t i reći ćeš mi dobro ti stoji kravata. A nećeš me prepoznati. Pomsliću u sebi, koliko puta će nas vrijeme upoznati. Stajaćemo pred slikom na kojoj smo ti i ja. Vidjeću sjaj u tvojim očima. Poželjeću da te zagrlim. Gledaću te u haljini kako prolaziš kroz galeriju i te tvoje oči koje se smiju. Noćas, kad se romantika pretvori u putnika ići ću ulicom sa najboljim drugom i l...