Škrinja, švelja i špajz

Ostao sam u ulici sam.  Tu gdje sam te vidio i ljubio. Gledam kako se vole ljudi.  Sjetim se vremena, kad zastudi. Kad glavu nasloniš na moje grudi. Sa mnom si disala, pjesme mi pisala. Ja odmetnut od vremena.  Ne bi me bilo noćima, kad si me trebala. Vjeruj, ne znam šta je to u meni zaslužno za suze jednoj ženi. Nisam od kamena, stigne me čežnja kad se sjetim kako staviš ruke na moja ramena. Vjeruj mi voljena, ima vremena kako san neće očima.  Kad probam zaspati tvoj lik me prati. Ustanem i sjedim. Iza zida, kao da ti čujem glas. Bila si i ostala tajna vjekova u mojim očima. Vjeruj mi voljena u pustim satima moj pogled odluta prema vratima. Čujem kako ih otvaraš i ključ ostavljaš na našoj polici gdje su knjige pjesnika. Sjetim se kako si ih čitala. Nedostaju tvoji pogledi, kad mi pročitaš stihove Mike Antića.  Ti tako snena dijete i žena, moja voljena. Puste su ulice više i od pustinje, srce ustukne nekoliko koraka.  Kad se pojavi svjetlost iz mraka. Pomislim da si ti.  Tvoji od melod

Letjele su lastavice.  Tiho sam se ušunjala.  Stavila tvoje nemire na dlanove. I tiho, sasvim tiho sam te ljubila. U ponoć sam se iskrala. Letjele su lastavice iznad krovova, budna sam te sanjala. Tvoje nemire stavila da odmore, mir da te pronađe. Kad već ljubav nije uspjela u tom. Bila sam ti utočište i dom. Išao si po svojim stazama nemira. Ja sam te pratila i čuvala. Ponekad bi stao u noći i odmorio od svega što te tišti.  Sjeo na klupu i pustio pjesme da teku. Pustio da se noć razlije tad je sve stvarnije. Tad se otkrije sve što čovjek želi da sakrije. Noć ne pita, noć očekuje odgovore. Čuvaj srce da ti bez ljubavi ne ozebe. A ja ću čuvati tebe. Letjele su lastavice, ulicama prolazile lutalice u njima si pronašao drugove. Pisao si po svili noći bojama. Poslao mi od svile šal, pozvao na bal. Stavila sam šal oko vrata i pogledala u kazaljke sata. Čekaš me u 20h na Trgu fenjera. Haljinu sam obukla i uzela cipele za plesanje. Letjele su laste i vodile me do tebe. Ruke moje da te zagrle

Poderala su se slova na papiru od snova.  U magnoveju priče vrijeme protiče. Jedan balon od sapunice, rasipa se u čestice.  Dolaze kišne kapi, a za suncem duša vapi. U svijetu igre i zablude probudi me iz sna. Ja sam knjiga u tvojim rukama. Nosimo kapute sa prišivenim flekama i cipele sa poderanim đonovima. Jesmo li budni u snovima? Igrači na šahovskim poljima. Lete li baloni od sapunice u predjelima Kapadokije? Da pomješam sve sastojke iz moje laboratorije  i da se balon od sapunice vine nebu pod oblake. Zaboravi ako ti tako srce nalaže. Izbriši iz vremena, slova na rubu papira.  I dalje će ostati trag mojih dodira na tvojim dlanovima. Jer sam ja knjiga u tvojim rukama. Trilogija i iluzija pod tvojim prstima.  Čitaš me noćima, a tajna sam ti ostala. Preokrenućeš stvari po stanu i isprazniti ormare. Gledaćeš moje haljine i patike. Sjetićeš se kako su plesale kroz hodnike tvojih strasti. Na tren ćeš zastati ime mi dozvati. I opet ćeš pronaći balone od sapunice tu na uglu naše ulice. Pro

Dva kofera i jedan sto za kojim sjedimo. U oči se gledamo i slušamo Beethovenovu sonatu. Gdje noćas putujemo čežnjo? Da li me vodiš u Portugal na bal da ulicama grada plešemo uz ljepotu fada. Tvoj korak se mom prikrada. Noć je tako mlada. Kao da smo u filmskoj sceni muškarac pruža ruke ženi. Vrtimo se u krug i odjednom smo u sutonima sjedimo u taverni zagrljeni. Čekamo osvit zore i gledamo more. Otvori naše kofere prospi pješčane tragove i korale, daleko smo od obale. Jednog dana negdje oko četvrtka sjedili smo u vozu i putovali prema Toscani  bili su to junski dani. Gledala sam kroz prozor voza kako prolaze polja makova. Sjećam se da sam te zagrlila i poljubila. Taj tvoj osmijeh izvučem uvijek iz džepa nadanja, čežnjo dušom odabrana. Onda si dodao trenutak romansi, našli smo se u Provansi. Šapneš mi da su tu ljepote sutona i svitanja slikali Van Gogh i umjetnici. Kažeš mi da zažmirim i da otvorim oči za nekoliko minuta, osjetim toplinu tvog kaputa  kako mi pada preko ramena.  Otvaram