Škrinja, švelja i špajz

Želja je poput pahulje, sleti ti na dlanove. Ti i ja crtamo po staklu vitraže i pravimo kolaže. Želje nas traže po snjegovima znaju da ljubavi među nama ima. Želja je poput fenjera, put za naša dva kofera. Veje snjeg ostavlja trag, ti znaš koliko si mi drag. Lete želje kao ptice lete.  Šal za dugu zimu ljubav ti plete. Hladno je... ljubav ugrije te tvoje dlanove na koje su želje sletjele kao pahulje. Kad otkuca ponoć srešćemo se ti i ja kod uličnih fenjera sa naša dva kofera. To nas je srela želja. Ja sam te zavoljela. Kad te zagrlim osjetim koliko je ljubavi u pahulji. Koliko je topline usred hladne zime kad izgovorim tvoje ime. Padaju snjegovi želje dolaze na tvoje i moje dlanove. Izgovaram ti volim te. Vitraži i kolaži plešu po staklu.  Kristali pahulje svjetle uz fenjere za tvoje i moje kofere. Sati teku, umotani smo u deku.  Stavljaš mi svoj šal oko vrata i grliš me. Želje se smiju u nekom kutku stana. Znaš, mislim da su se skrile iza ormara. Smiješ se.  Volim tvoj osmijeh. I kad

Sijalice vode moje korake pustim ulicama.  Dok krojim tkanine i spajam šavove u sebi tražim porušene gradove. U meni a izvan mene alegorija. Slika diše izvan rama. Pričam sa pticama. Ovo nije bajka, a dajem joj stilske figure. Noćas neke priče igraju žmirke. Sličnosti i suprotnosti za istim stolom sjede.  Gledam ih u oči dok se tajna o meni u čaši vode toči. Asonanca oko mene a bonaca u meni. Tišina sam bez vjetra i mirno more. Noćas puštam likove iz priča da prošetaju kroz ove ulice i da prate sijalice. Noćas postavljam scenografiju kroz ove ulice i smiju mi se oči, smije mi se srce. Nosim na kaputu bedž romantične lutalice. Dok se pitate koja je to tajna u meni.  Tajne nema to je samo ljubav koja živi u ženi. Dolutala sam iz svijeta u kom su djeca cvjeća. Napravila sam skok u vremenu. Ne idem, bez gitare. Isplela sam traku oko glave.  Znaš one trake što hipi ljudi nose.  Stavila sam traku a gravitaciji lokne prkose. Vidjećeš dramu odigranu u mojim očima na tim ekranima gdje se emocij

Tražila je način da se sjeti isprekidanih dana koji su u njenom umu igrali filmove. Gledala je u prozore svog bića tražeći ogledala da ugleda svoje lice.  Da vidi gdje je nestao onaj osjećaj koji je za nju postao stranac koji dolazi u noći  ulicama sjećanja i kog na neki način poznaje. Odavno ne broji dane, a sa njima je prestala brojiti i rane.  Ogrebotine koje su bile zarivene duboko ispod kože. Više ih nije osjećala samo bi ih pogledala i zavila.  Išla je pustinjom svog života. Dine su to daleke što se vjetrovima kao zrna nose i šapuću kad se san pojavi. Bude i ne daju spavati.  Više i ne spava veže dan sa noći i pušta ih da zajedno plešu. Ojačala je, nema tu drugog izbora ili ćeš ustati i ići ili ćeš ostati sama. U tom potkrovlju gdje živi mogle su se vidjeti hrpe papira što uredno složenih po hronologiji , što onih koji su bili po svim uglovima stana. Snjegovima dozvana, odlutala od pustinjskih nomada, bez adrese na kojoj stanuje, išla je putevima kojim bi rjetko ko mogao ići. Sta

Glasna tišina, a tihe riječi. Gledaš me i gledam te. Riječi ćute, teku minute i kazaljke se vrte u krug. Neko otvara vrata, šojka ptica pjeva pjesmu iz sata. Ljubav para tišinu kao papir, pucketa vatra u kaminu. Predmeti puštaju svoj glas, tišina nije za nas. Tišina dušu dira, kao tvoji prsti što putuju tipkama klavira. Padaju prve pahulje. Dogorjeva vatra u kaminu, noćas grlim tebe i tvoju tišinu. Noćas grlim sve tvoje rane i prećutane dane. Noćas sam tu kad dođu nemiri i kad nam pobjegnu Svemiri sa kojih smo se gledali. Noć prosipa zvjezdane tragove, tražim te. A ti si tu kad ponoćni sati otkucaju. Noć čuva tebe i mene zagrljene u Mjesecu srebrene sjene. Ti si uvijek tu u slovima mojih priča, u notama pjesama koje otpjevam. Ti si uvijek tu kad prazni zidovi govore o tebi.  Kad mi vrate sjećanja a nigdje nema tragova što ih je prosula noć dok čeka ponoć. Ti si tu za stolom naših čekanja sjediš na stolici i stavljaš pečat na papir ljubavi. Kako da te ne zagrlim u ovoj noći kad se u mra

Tvoj zagrljaj je hod po rubu ljubavi i trag u beskraju. U tvom zagrljaju kiše prestaju.  Sunce se pojavi na mom prozoru. Iz tišine riječi dolaze da govore. Čuvamo pravo na to da jedno - drugo zagrlimo. Kroz daljine u odjeku tišine zagrli me. Potraži me tamo gdje smo ti i ja na dlanovima čuvali niti sna. Sa tvoje strane Mjeseca, kako je kaži mi. Jesi li budan... spavaš li? Sa ove strane Sunca ću da te zagrlim. Noćas pored prozora kroz staklene površine u carstvu riječi i tišine ti zagrli me. Znam, pustio si radio i gledaš u nebo. Ti stanuješ jedan pedalj od mog srca i dvije stanice do duše moje. Sva daljina nestane... kad ti glavu na rame naslonim... kad me zagrliš... kad te zagrlim. Tvoj zagrljaj je moje utočište, moj put do sreće.  Stanica za vozove ljubavi. U tvom zagrljaju otkrivam napisane priče, biblioteke sa knjigama koje čuvaš jedan san od sutona. U tvom zagrljaju sam sigurna. Pričaj mi o tvojoj strani svijeta o trenucima kad ti se ćuti, kad ti se pleše. Pričaj mi o sebi, slušam

Podiže pogled.  U pogledu vatre gore, utišava ih i gasi snagom volje. Prošla je toliko toga, oblikovale su joj dušu  kiše i sunčeve zrake. Ona se vše ne vraća tamo, tamo gdje su ostale sjene i sjećanje na vrijeme kom je nekad pripadala. Sjećanje još savladava želju da izbriše sve ono što znaju o njoj. Ona zna da se proživljeni dani sakupljaju u čovjeku i da  izađu na površinu. Najviše voli kad razgovara sa prirodom.  Čovjek joj je postao stranac. Iz noćnih igri sjena i dnevnih svakodnevica. Zavoljela je divljinu tu slobodu koju ona živi kad je u njoj. Postala je mudra kao lisica, često skrivena i stopljena sa sredinom u kojoj se nalazi. A onda opet negdje na rubovima njenog Svemira, otkriva najnježnije strune svog bića. Izmaštaće cjeli svijet, okrenuti osu na kojoj stojiš i nastaviće dalje svoj put. Put koji bira da pređe sama, ali da sreće ljude dok ide tim putevima. Ljubav je u srcu njenom. Sagradila je iz porušenih gradova ljubav i udahnula joj život pričama. Satkala je priče, plesa

U osvit dana, pod okriljem stana svirale su pjesme sa kasete B strana. Olovka je po papiru pisala.  Osjećanja disala. Sve je znala tajnu je čuvala. Znala je da te volim i da ti govorim pjesmama sa kasete. Kao što se traka na kaseti zapetlja, tako smo ti i ja zapetljali našu priču, naše dane. Olovka je tu srce svoje dala, traku na kaseti otpetljala. Nastavila je da teče... dolazilo je veče. Gledali smo se u oči i sve smo znali kad smo se pogledali.  Svirala je B strana, pjesma samo tebi i meni znana. Negdje tamo u daljinama Antartika led se otapa. Negdje ovdje u jednom stanu otkrivaju se osjećanja. Kao magnetna traka sa kasete ruka se ruci privlači... ti znaš, o ti znaš koliko mi značiš. Olovka je milovala riječima papir. Kaseta je tekla... Volim te u trenutku sam ti rekla. Okretali su se na kaseti krugovi... bili smo drugovi... sad te zovem ljubavi. Pitam se kako su nastale pjesme na ovoj kaseti. Koliko neprospavanih noći je umjetnik proveo da bi ljubav kroz stihove rekao. Ili je njego

Usred hladne zime stoji srna ispod Mjesečine. Gleda jelena. Mjesec od papira kao krila leptira što putuju do latica ruže da ih otvore. I da se vole. Mjesečina, prašina i tišina u danima koji su u nama. Srebrene niti Mjesečine obasjale ulice.  Gleda srna jelena u noći snjegova zna da je ljubav njegova. Mjesečino plava gdje mi dragi noćas spava. Nitima Mjesečine veže snove za moje. Proći ću ti kroz misli doći ću ti kroz snjegove. Voljeću te ja kao srna jelena što ga gleda ispod Mjeseca. Prividne magnitude naših osjećanja u noći kad Mjesečina u sebi zvjezdane prašine ima. Astronome gledajmo zvjezde i Mjesec kako pleše balet u zraku. Gledaj kako srna čuva jelena u noći snjegova. Mjesečino čuješ li misli koje perom pišem dragom mom znaš li da je on moja ljubav i moj dom. Mjesečino daj da noćas budem u zagrljaju njegovom. Srna gleda jelena noć je ledena.  Noć od pelina i meda.  Noć od pahulja što padaju sa neba na naše šalove i kape Iz daljine poznam ti korake. Miriše zima, kao nekad sa snje

Otvori stranice knjige.  Spusti paravane noći.  Ušuškaj u tvojim odajama ljubav. Napiši esej o nama. Stavi sve oluje kojim smo zajedno plovili. Budi mi tajna planine koja donosi mir. Znaš, ako neka riječ zastane u peru, stigla je kod mene. Staviću je u bocu sa porukom i poslaću ti je rijekom. Vodim te kroz priču, ostavljam ti poruke da me pronađeš. Pričam ti sva mjesta koje ćemo zajedno proći.  Štampam ti postere i stavljam na zidove.  Crtam grafite po skrivenim uglovima ulica koje vode u grad u kom živim. Iscrtavam ti mape, u snovima ti ostavljam tragove.  Da ih se jutrom sjetiš kad se probudiš. A ti u svom kutku na adresi koju ne znam, sebi priznaješ da me volliš. Odaje te svaki trag slova na papiru, pronalazim ta skrivena mjesta iza zaključanih odaja. Čujem kako hodaš po podovima naših plesnih koraka. Ti puštaš istu pjesmu koju si mi jednom poslao. Zatvoriš oči i želiš da sam tu. Želje se ne odaju, pa ih prigrliš i nježno ih ćutiš, ali ih govoriš. Želiš da čujem koliko želiš da sam

Putujem Svemirom... dalekim galaksijama.  Pričam o tebi stelarnim vjetrovima. Hladno je sunčeve zrake dušu ugriju. Jedan tvoj zagrljaj i ništa više ne treba iznova se budim i rađam u tvojim očima.  Tamo u beskraju Svemira. Putnici smo ti i ja.  Kao lika dva iz filma naučne fantastike. Dok putujemo brodom držimo se za ruke. Tamo negdje u Svemirskoj bašti zvjezdanom prašinom crtam tvoj lik izmaštan u mašti. To te grlim ja... Zvjezdana djevojka sakrivena u bepućima Svemira.  Noćas ću da se sakrijem u tvoj svijet. U tvoj zagrljaj kao na dlanove mala ptica. I da spavam sigurna od svega. Da se sakrijem u okrilju planeta i budem dio tvog svijeta. Znaš da gledam satelite kroz prozor u ovoj svemirskoj stanici i čuvam tvoj dar u ruci. Znam koliko si ljubavi utkao u to malo čudo Napravio si mapu tvog svijeta. Izradio si je od drveta. Rekao si mi kad god poželiš mala samo uzmi u ruke ovu mapu i pogledaj gdje se nalazim. Negdje u galaksijama naših susreta. Pogledaj u sateleite oni emituju moju ljub

Zamišljam da se oblaci igraju igri iz djetinjstva.  Da ulazimo u ormar dok pada kiša i izlazimo iz ormara, a grije sunce. Zamišljam da prolazim ulicama po kojim naše stope slikaju i da smo galerije koje hodaju. Zamišljam da u muzeju slomljenih srca od eksponata recikliramo ljubav. Da se skrivamo iza napisanih rečenica, a vješto čitamo između redova. Da izlazimo na polja srca kao dama i vitez, zaigrani sa manirima tog vremena. Da postajem odmetnik na kog nisi naučio. Odmećem se iz tvog zagrljaja, a idem prema tvom zagrljaju. Vodim te kroz spratove liftovima koje čine naši koraci. Spuštamo se stepenicama dok traje popodnevna čajanka.  Puštamo glas da odzvanja dozivajući jedno drugo igrajući se telefonskih govornica bez slušalica.  Današnje vrijeme na naš retro način. Oblačimo se u kostime i igramo predstavu za prolaznike.  Tekst smišljamo u hodu. Preplićeš se kroz niti mog bića dok me gledaš. Zamišljam da sjedimo na dvije fotelje usred grada i da zvjezdana prašina pada po nama. Gledamo T

Probudi me iz mog svijeta tišine. Povedi me u tvoj svijet riječi. Dok balerina pleše za olovnog vojnika i dok svjetli ulična svjetiljka, listaš album naših slika. Znaš moju ulicu i broj. Čuvam kaput tvoj. Znam da dolaziš. Tvoje korake prepoznajem.  Kad dođu hladni dani, kad se zima ušunja u male kutke naših tišina. Obučem tvoj kaput i zagrlim te. Ostavljam ti poruke na ulične svjetiljke. Čitaš ih... znam. Vodiš me u tvoj svijet koji riječi izliva u djela. Na ispisanim stranicama na stanici srca gledamo se ti i ja. Držiš me za ruku i vodiš me kroz knjigu. Nosiš olovku i pišeš nove riječi. Ulivaš mi nadu sa svakom novom stranicom.  Izvlačiš na površinu nevidljivu tišinu i daješ joj olovkom dah.  Tišina progovara i ima glas. Znaš gdje su najtananija osjećanja zakrpljena ispod kože.  Dodirom ih otkrivaš, riječima ih na razgovor zoveš. Miluješ, kao što pero papir miluje dok riječi piše. Budiš me, iz mog svijeta tišine, vodiš me u tvoj svijet riječi. Pogledom koji lječi na dlanove svoje priv

Danas bih odlutala izvan vremena, iza Mjeseca i sakrila se u odaje svojih snova. Večeras bih se pojavila na ulicama kao zalutali putnik koji ima kartu u rukama ali još ne zna gdje putuje. Ne bih bila u maglama da me ne mogu vidjeti, otkrila bih svoje lice i ne bih tražila opravdanje za nas lutalice. Smijala bih se od srca iskrenošću djeteta i bila dio a opet izvan svijeta.  Ostavila bih zaboravljene tragove da ih otkrijem u ovom vremenu.  Lutala sam prošlim vremenima, tražila svoje korake koji su znali put do skrovišta od svega. Zidala sam ovim dlanovima zidove i štitove sam držala u tim istim rukama. Rušila sam gradove ali samo u svojim mislima.  Moje nježne ruke ne ruše one grle i sazidaju novu nadu. Obukla sam se u ljepe priče i živim u njima dok ih čitam u svom biću. Tražim izlaz, ako je to dug put pristajem da putujem baš tim dugim putevima i da rješnje zagonetke dostavim svom pritajenom biću. Ono će se obradovati što sam se usudila izaći iz oklopa i hrabro kročim naprijed. Ostavl

Dobro se sjećam tog dana kada sam prvi put razgovarala sa tobom.  Slučajni prolaznici koji su se sreli u paralelama vremena i zastali jedno pored drugog.  Kao da smo čekali vozove bez stanica, kao da smo gledali valove što se grle sa sutonima i kao da smo  htjeli zalediti jedan trenutak samo za nas. Ostaviti sa strane sve dane i rane i razgovorom ih izlječiti. Dobro se sjećam tvojih riječi zapisala sam ih u sjećanje i sakrila da ih osim mene niko drugi ne može pronaći. Sjećam se tvog dlana na mom licu kako mi je pokazao onu istinsku ljudsku dobrotu. Sjećam se da sam stavila svoju ruku na tvoju i tog trenutka moje suze su stale i osmijeh sam imala na licu. Čuvam u srcu svaki dio tog dana. Valovi su tada bili tihi kao da su znali da nam treba mir koji more donosi.  Razgovarali smo cjeli dan i veče se polako spuštalo iznad grada. Pričao si mi o samoći na koju si već naučio, o tome kako živiš sam neko vrijeme i da si se previše naučio na tišinu toliko da ti prija.  Sa nekoliko prijatelja t

Pisao mi je... Zaboravio sam  kako se voli. Stavio sam nas u vrijeme u koje mogu da nas vratim. Tada bih ti sve rekao i ne bi čekao. Volio bih te i ljubio. Dao bih noći sve da me tvoj glas probudi. Da si tu kad zora zarudi i ostani dok zima ne zastudi. Septembar moj budi. Budi tu... u mom naručju, nasloni  svoju glavu na moje grudi. Budi mi zrno nade u džepu mog kaputa. U džepu s' one strane gde se čuju otkucaji srca kao pjesme tebi pisane. Bez tebe sam ja kao ulični svirač bez gitare. Kao voz, bez voznog reda. Bez tebe sam kao Aljaska bez leda. Izgubljeni dječak kom nedostaje djevojka iz Nedođije. Kišo moja što po suši duše padaš, da li mi se noćas nadaš? Tiho se prikradi pa ukradi sjete kad me posjete. Budi mi zrno nade na dlanovima, budi djevojka koju znam. Dugo sam ostavljen da budem sam i tako mi treba da te pred vratima ugledam. Bez tebe sam ja ko noć u kojoj se spava, ali se ne sanja. Bez tebe sam knjiga, koja nema riječi. Ponesi pero malena i napiši riječ koju, ugrij ovu du

Slušala je pjesmu ko zna koliko puta za ovu jednu noć. Otvorila je prozor i osjetila kako joj vjetar miluje kosu.  Bila je to prohladna noć. Noć u kojoj je radio ponavljao jednu te istu pjesmu. Noć u kojoj je bilo stotine razloga za izaći vani, a ona je čuvala onaj jedan da ostane u kući i sjedi zatvorena u četiri zida. Ključ je ostavila na sigurno da ga ne pronađe. Zaboravila je na taj ključ koji vodi u svijet.  Koji prelazi liniju i stavlja je u mat poziciju. Nije to bio strah, ni to što nije htjela među ljude. Ona noćas ne može da objasni šta je razlog što sluša jednu te istu pjesmu. Kad bi objasnila ne bi razumjeli.  Ne mogu. I zato bira samoću u kojoj razlaže sve čestice tražeći način da nekad (ako ne večeras) otvori vrata. Biće opet vani, kad se razdani.  Skupiće snagu  u sebi, ona zna da to može. Naučila je da se odupre svim trenucima koji razlažu suze u njenom biću i da iz tih suza gradi novu nadu. Uzima ključ iz džepa, otključava vrata i prelazi liniju koja je razdvajala od sv

Ona stiže pred biblioteku, metro je stigao na vrijeme.  On parkira bicikl. Prolaze jedno pored drugog.  Njihovi kaputi se ovlaš dodiruju.  Oni još ne znaju da je ovo noć u kojoj će se upoznati. Promocija knjige samo što nije počela.  Njih dvoje sjede jedno preko puta drugog.  Pogledi im se još nisu sreli. U prostoriju ulazi čovjek koji će čitati knjigu. Da li je on čovjek koji zna tajnu knjiga i je li on osmislio ovaj susret dvije duše.  Dvoje ljudi koji se mjesecima prepoznaju u taktovima vremena, a još se nisu sreli. Osim ako ne računamo njihove susrete u snovima. Ona je večeras posebno ljepa, nasmijana i sretna.  I ne sanja da je on tu. On razmišlja o djevojci iz sna, ali ni ne zna da ona sjedi u istoj prostoriji. Čovjek poželi dobro veče gostima i otvara knjigu.  Na prve pročitane rečenice njih dvoje ostaju u čudu. Da su se tad mogli vidjeti u ogledalu vidjeli bi koliko je na njihovom licu čuda bilo. Čovjek nastavlja da čita i osmjehuje se.  Naravno, on zna su njih dvoje večeras pr

Jutro je budilo pospane ljude, kao sat  sunce je pronalazilo svoj put melodijom ptica. On je odavno bio budan i gledao to isto sunce. U skrivenim odajama slagao je slike sjećanja i tražio odgovore u knjizi koju je prije nekoliko dana pronašao pred vratima. Na drugoj strani grada tu istu knjigu u svom poštarsko sandučiću  pronašla je jedna djevojka. U isto vrijeme otvaraju knjige i čitaju ih. Ona nešto duže čita knjigu, on je zaspao čitajući. U snu vidi djevojku koja čita knjigu.  Ima osjećaj da je zna, da su se već negdje sreli. Kuca na prozor, ona nastavlja da čita knjigu. Ne zna da je to sve san.  Opire se snu i dalje zove djevojku. Djevojka tone u san. On se budi. Ona u snu dolazi do prozora njegove kuće i vidi ga kako čita knjigu. Ima osjećaj da su već razgovarali, njegovo lice je tako poznato. Zove ga, on i dalje čita knjigu. Izlaze iz svojih domova na dvije suprotne strane grada su njih dvoje.  Godinama tu žive i nikad se nisu sreli. Bar ne oči u oči. Voze se istim metroima. Oboj

Treptaj, pogled, okret kazaljki na satu... vrijeme. Ja u vremenu, vrijeme u meni. Okret u plesu i opet pogled. Vrijeme da krenem kući. Autobus je otišao prije pola sata.  Idem pješke, volim duge šetnje kad nasamo ostanemo moje misli i ja. U ovim bezgraničnim plutanjima mojih snova što  se sanjaju sami ne spavam dok koračam u ovoj tami noći. Ne ostajem dugo vremena na jednom mjestu a ovdje živim.  Ovdje su moje stanice kad se doma uželi srce. Nisam sentimentalna, život naučio.  Nekad se zaplačem da podsjetim sebe da u meni ima osjećajnosti. Ne pričam sa ljudima samo kad treba da saznam nešto u vezi mojih zadataka. Kad sam dolazila u ekipu rekli su mi da izađem vani i da pred vratima ostavim svu nježnost koju imam u sebi. Imamo dom, a pod vedrim nebom spavamo. U ovim očima, vatri ima.  Nisam sve sakrila lednim santama ovog vremena. Izdvajam iz sebe srž leda i vraćam kroz sunčeve zrake toplinu unutar mog bića. Dajem nadu djetetu u meni koje želi da odrastem ali da i dalje osjećam radost i