Olovka i papir

U osvit dana, pod okriljem stana svirale su pjesme sa kasete B strana.

Olovka je po papiru pisala. 

Osjećanja disala.

Sve je znala tajnu je čuvala.

Znala je da te volim i da ti govorim pjesmama sa kasete.

Kao što se traka na kaseti zapetlja, tako smo ti i ja zapetljali našu priču, naše dane.

Olovka je tu srce svoje dala, traku na kaseti otpetljala.

Nastavila je da teče... dolazilo je veče.

Gledali smo se u oči i sve smo znali kad smo se pogledali. 

Svirala je B strana, pjesma samo tebi i meni znana.

Negdje tamo u daljinama Antartika led se otapa.

Negdje ovdje u jednom stanu otkrivaju se osjećanja.

Kao magnetna traka sa kasete ruka se ruci privlači... ti znaš, o ti znaš koliko mi značiš.

Olovka je milovala riječima papir.

Kaseta je tekla... Volim te u trenutku sam ti rekla.

Okretali su se na kaseti krugovi... bili smo drugovi... sad te zovem ljubavi.

Pitam se kako su nastale pjesme na ovoj kaseti.

Koliko neprospavanih noći je umjetnik proveo da bi ljubav kroz stihove rekao.

Ili je njegova voljena jednog dana na radiju pjesmu čula.

Vidjela je kroz tu pjesmu lljubav koju je osjetila.

Gdje je sad njen voljeni sigurno se pitala.

Moguće i da se oni vole, i da zajedno kao ti i ja slušaju ovu B stranu kasete.

Gledaš me i imaš onaj tebi svojstven osmijeh na licu.

Osmijeh u kom pročitam tvoju sreću.

I dalje se pitam i govorim tebi ne stvarno, zamsli koliko je pjesnik gledao svoju voljenu i kakave oluje su se događale unutar njega. Ili je bio more bez talasa u kom se sunce ogleda.

Vjerujem da je ona sretna djevojka kad se pjesme samo za nju pisane slušaju.

Kad se uz te iste pjesme ljudi zaljube a onda i zavole.

Samo znaš jednu stvar... ono što njih dvje osjećaju a zapisano je u ovim pjesmama, to niko ne može osjetiti tom jačinom koju ima njihova ljubav.

Oni su odistinki živjeli sve te riječi koje su kasnije postale pjesme i melodije.

Ona je stvarno bila u svim tim mjestima, plesali su na kiši... trčali su bosi po pješčanim plažama i sjedili su podno planina i disali zrak.

Plesali su kod uličnih svjetijljki, gledali su zvjezde dok god se nisu sakrile i pozvale novo jutro na scenu.

Ti me i dalje gledaš i smiješ se od srca.

Dobro vidi ga šta mi se smiješ?

Zar se nikad nisi zapitao ovakve stvari?

Ja tako osjetim ono o čemu pjesma govori.

Čak i da nije sve onako kako je autor pjesme napisao, zar nije ljepo da dodamo malo zvjezdane prašine u cjelu priču.

Zarad ljepšeg zapleta ove večeri, zamisli da ti i ja pišemo pjesme.

Da ćemo napisati melodiju i da će neko ovako baš kao mi slušati pjesme sa B strane.

A stranu svi prvo poslušaju.

Ti i ja ćemo ljubav napisati na B strani kasete.

Ljubav se otkriva polako, ona izvire između redova, traži da je čitamo sa naših usana dok srce šalje talase u naše poglede.

Dok se događaju neke hemijske reakcije iz kojih nastaju zagrljaji i poljupci mi osjetimo kako ljubav prolazi kroz naša bića i kako smo ti i ja pronašli jedno- drugo.

Ti i ja smo kao olovka i papir. 

Zajedno pišemo ljubav.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay