Ima tih noći koje dođu, a nikako da prođu
Trenutno se nalazim na planeti Merkur. Baš tamo odlučih otići.
Da odmorim misli i da pišem riječi.
A i da potražim neko hladno mjesto bar na trenutak da se sklonim od tropskih vrućina.
A mogu vam reći da je mnogooooo hladno. Slova su se zaledila dok pišem.
No, i da vidim ovaj svijet iz dalekih galaksija reflektuje li se uopšte?
A dovoljno sam blizu sunca. Valja led otopiti kad se budem vraćala na Zemlju.
Gledam i vidim da je ljudima najlakše da odu bez pozdrava i riječi.
Zatvore vrata i ključ bace u vodu. Sa ključem sve riječi odu.
U zraku ostave pitanja i odgovore. A kad bi samo iz paukove mreže pustili riječi na slobodu?
Ne, mi se još više u nju zapletemo i ćutimo. Okrenemo se i odemo.
Unutar nas lome se riječi na vrhu usana ostanu i samo prah postanu.
Čestice koje putuju, a same ne mogu da se kažu.
Ima tih noći koje dođu i nikako da prođu.
Kazaljke na satu ćute i čekaju te trenutke.
Oči budne gledaju u te duge noći i pitaju se kad će jutra doći?
Ima tih riječi koje zapišemo pa obrišemo, a nikad ne kažemo.
U nepovrat ih spakujemo. I ostane praznina zvana tišina.
Imam ti toliko tog za reći, ti znaš da neću i da ću opet pobjeći u moj neobični svijet
i nastaviti let, put nedođije.
Ima tih usana poput melema i riječi koje one izgovore pamtiš zauvijek.
Ima i onih gorkih usana, oduvijek. Te riječi su poput ožiljaka ostavljene da podsjete.
Ima tih očiju kao najdublji okeani, tajanstvenih i mističnih. Skrivenih negdje u tami.
A te oči imaju svijetlost u sebi možda dok ne gledaš idu prema tebi i sretnu vam se pogledi.
I mogu ti tek jedno reći rijetki su spremni put od trnja, do ruža u nečijoj duši prijeći.
Gdje sam noćas zaspala? Na tragu nemira i pragu svemira u odjelu astronauta.
Idem put Merkura. Tamo ne postoje godišnja doba samo prašina na dlanu i sve riječi baš tu stanu.
Solarni vjetrovi ih nose, nestaju i sjećanja tek ostaju. Ali izgovorene budu.
Blizu sam sunca da me ugrije, jer nigdje tako kao ovdje na Merkuru hladno nije.
Da su riječi poput leda, otopila bi ih toplina tvoga pogleda.
Ali duša samo mudro ćuti i teku ti dugi minuti. A minuti postaju sati, dani, mjeseci i godine.
I tišina zapetlja rime ostaje tek da vjetrovi nose sve riječi koje ljudi ne rekoše.
I prašina se rasprši, a riječi u paukovoj mreži.
Kapi rose u rano jutro tek su ih dotakle, one su ostale nisu potekle i nisu se rekle.
I razumijem ljude radi straha i inata zatvaraju jedni, drugima vrata.
A iza tih vrata ostaju sami u noćima kad san neće ka očima.
Prepliću se misli i postavljaju zabranu usnama, najbolje je da ostane tišina, bez da se objasni riječima.
Koliko puta ste se pronašli u nečijim citatima? Jeste li nekad napisali vaše?
Jer svi mudraci i pisci su ih pisali nekome i za nekoga. Ostavljali su poruke svijetu koji dolazi.
Nisu ostavili tišinu. Posvetili su ih ljudima, ljubavi i životu.
Koliko puta ste u tim riječima pronašli ono nešto što bi vam dotaklo dušu?
I dok ih svakodnevno čitate i postavljate na stranice, zapravo njima tišinom govorite.
I pronađu se mnogi u njima, u tim mislima zapisanim na parčetu papira i u knjigama.
Tražite sebe po tim tragovima i osjetite kako vam je lakše i kako je taj mudrac i pisac znao kako će se ljudi osjećati.
I pronašli ste riječi koje vam na trenutak donose mir i postaju vaš odabir.
A jeste li pronašli sebe, unutar sebe? Kakvi su citati vaše duše?
Šta vam ona govori? Jeste li razumjeli njene riječi ili ste spremni pobjeći?
Čitam ovdje na Merkuru, o jednoj instalaciji postavljenoj u pustinji. Ta skulptura (inače djelo ukrajinskog umjetnika Aleksandra Milova) je nevjerovatna.
Prikazuje ljubavni par u svađi okrenut leđima, a unutar nje se nalaze djeca koja se gledaju i dodiruju dlanovima. Njeno ime je "Love". Ljubav, to mi bi znak dok pišem o riječima i ljudima.
Nema ljubavi, nema riječi. Mi ljudi smo odrasla instalacija, umjesto da smo u duši ostali djeca.
Pretvorimo se u željezne ljude i potisnemo dijete u sebi. Zaboravimo, jer tako je najlakše, ćutimo jer riječi su mostovi među ljudima koje tišinom rušimo, umjesto da ih riječima prelazimo.
Vidim odraze refleksije iz ove daleke galaksije. Javljaju u svemirskoj stanici da će ovih dana biti više kiše. Vraćam se na planetu Zemlju, Merkure tebi hvala na svemu.
I ponijeću jednu torbu riječi rasuti ih nek ih vjetar nosi, možda će ih onda ljudi reći?
I osjetiti sve ono od čega su se skrili. Kada bismo samo više riječima, a manje tišinom govorili?!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Da odmorim misli i da pišem riječi.
A i da potražim neko hladno mjesto bar na trenutak da se sklonim od tropskih vrućina.
A mogu vam reći da je mnogooooo hladno. Slova su se zaledila dok pišem.
No, i da vidim ovaj svijet iz dalekih galaksija reflektuje li se uopšte?
A dovoljno sam blizu sunca. Valja led otopiti kad se budem vraćala na Zemlju.
Gledam i vidim da je ljudima najlakše da odu bez pozdrava i riječi.
Zatvore vrata i ključ bace u vodu. Sa ključem sve riječi odu.
U zraku ostave pitanja i odgovore. A kad bi samo iz paukove mreže pustili riječi na slobodu?
Ne, mi se još više u nju zapletemo i ćutimo. Okrenemo se i odemo.
Unutar nas lome se riječi na vrhu usana ostanu i samo prah postanu.
Čestice koje putuju, a same ne mogu da se kažu.
Ima tih noći koje dođu i nikako da prođu.
Kazaljke na satu ćute i čekaju te trenutke.
Oči budne gledaju u te duge noći i pitaju se kad će jutra doći?
Ima tih riječi koje zapišemo pa obrišemo, a nikad ne kažemo.
U nepovrat ih spakujemo. I ostane praznina zvana tišina.
Imam ti toliko tog za reći, ti znaš da neću i da ću opet pobjeći u moj neobični svijet
i nastaviti let, put nedođije.
Ima tih usana poput melema i riječi koje one izgovore pamtiš zauvijek.
Ima i onih gorkih usana, oduvijek. Te riječi su poput ožiljaka ostavljene da podsjete.
Ima tih očiju kao najdublji okeani, tajanstvenih i mističnih. Skrivenih negdje u tami.
A te oči imaju svijetlost u sebi možda dok ne gledaš idu prema tebi i sretnu vam se pogledi.
I mogu ti tek jedno reći rijetki su spremni put od trnja, do ruža u nečijoj duši prijeći.
Gdje sam noćas zaspala? Na tragu nemira i pragu svemira u odjelu astronauta.
Idem put Merkura. Tamo ne postoje godišnja doba samo prašina na dlanu i sve riječi baš tu stanu.
Solarni vjetrovi ih nose, nestaju i sjećanja tek ostaju. Ali izgovorene budu.
Blizu sam sunca da me ugrije, jer nigdje tako kao ovdje na Merkuru hladno nije.
Da su riječi poput leda, otopila bi ih toplina tvoga pogleda.
Ali duša samo mudro ćuti i teku ti dugi minuti. A minuti postaju sati, dani, mjeseci i godine.
I tišina zapetlja rime ostaje tek da vjetrovi nose sve riječi koje ljudi ne rekoše.
I prašina se rasprši, a riječi u paukovoj mreži.
Kapi rose u rano jutro tek su ih dotakle, one su ostale nisu potekle i nisu se rekle.
I razumijem ljude radi straha i inata zatvaraju jedni, drugima vrata.
A iza tih vrata ostaju sami u noćima kad san neće ka očima.
Prepliću se misli i postavljaju zabranu usnama, najbolje je da ostane tišina, bez da se objasni riječima.
Koliko puta ste se pronašli u nečijim citatima? Jeste li nekad napisali vaše?
Jer svi mudraci i pisci su ih pisali nekome i za nekoga. Ostavljali su poruke svijetu koji dolazi.
Nisu ostavili tišinu. Posvetili su ih ljudima, ljubavi i životu.
Koliko puta ste u tim riječima pronašli ono nešto što bi vam dotaklo dušu?
I dok ih svakodnevno čitate i postavljate na stranice, zapravo njima tišinom govorite.
I pronađu se mnogi u njima, u tim mislima zapisanim na parčetu papira i u knjigama.
Tražite sebe po tim tragovima i osjetite kako vam je lakše i kako je taj mudrac i pisac znao kako će se ljudi osjećati.
I pronašli ste riječi koje vam na trenutak donose mir i postaju vaš odabir.
A jeste li pronašli sebe, unutar sebe? Kakvi su citati vaše duše?
Šta vam ona govori? Jeste li razumjeli njene riječi ili ste spremni pobjeći?
Čitam ovdje na Merkuru, o jednoj instalaciji postavljenoj u pustinji. Ta skulptura (inače djelo ukrajinskog umjetnika Aleksandra Milova) je nevjerovatna.
Prikazuje ljubavni par u svađi okrenut leđima, a unutar nje se nalaze djeca koja se gledaju i dodiruju dlanovima. Njeno ime je "Love". Ljubav, to mi bi znak dok pišem o riječima i ljudima.
Nema ljubavi, nema riječi. Mi ljudi smo odrasla instalacija, umjesto da smo u duši ostali djeca.
Pretvorimo se u željezne ljude i potisnemo dijete u sebi. Zaboravimo, jer tako je najlakše, ćutimo jer riječi su mostovi među ljudima koje tišinom rušimo, umjesto da ih riječima prelazimo.
Vidim odraze refleksije iz ove daleke galaksije. Javljaju u svemirskoj stanici da će ovih dana biti više kiše. Vraćam se na planetu Zemlju, Merkure tebi hvala na svemu.
I ponijeću jednu torbu riječi rasuti ih nek ih vjetar nosi, možda će ih onda ljudi reći?
I osjetiti sve ono od čega su se skrili. Kada bismo samo više riječima, a manje tišinom govorili?!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi čitaoci!
Primjedbe
Objavi komentar