Buntovnik sam... učitelju... živote...
Htjeli bi oni, oni bi htjeli, da sve znam...a da ništa ne znam.
Ali...znam ovaj prostor i raspored stvari. Može li čovjek da zaboravi?
Da izbriše sjećanje i da ga zaključa bez ključa.
Za odgovore treba vremena...
Kažete učitelju da... vrijeme ne postoji.
Kako se onda godine nižu kao po nekom prestižu...jedna za drugom stižu, mijenjaju se brojevi...mi kao mašine...izvlačimo pouke iz taštine...
Znamo li mi da je unutrašnji mir učitelju znak da više kao djeca ne gledamo svijet?
Učitelju, ne mogu se složiti s' vama jer, na svijet gledam kao dijete.
Vode se neke borbe, u nama iz dana u dan, želimo naći mir...za to ne postoji eliksir koji ćemo sastaviti nekim čudnim spojem hemije...popiti, pa mudrost i mir unutar sebe imati.
Ne...to nije traka mojih koraka...reći ću ovako...
Nada, san i još jedan dan, na dlanu otisnut, u stranu potisnut polako se kotrlja, u cipeli kamenčić žulja.
Odletiše misli pa ih tražim po ćoškovima.
Na policama djetinjstva poredane lutke, na policama odraslih dana, knjige.
Između tih polica je ulica, a mene noćas traže od sjećanja... straže.
Lutke pitam, one ćute, knjige čitam, one govore, odgovore.
Tu gdje je prašina paučinom obavijena...baš tu je sjena vremena...a, vrijeme ne postoji.
Učitelju imam želju, imam snagu i gotovo da sam im na tragu...
Ako ja...ostanem ja...a, ostaću, znate da sve zidove srušiti mogu.
Vi ste me tome naučili onog dana kad ste mi pomoći odlučili.
Rekli ste da mi pomoć i ne treba...da sam jača nego to izgleda.
Pročitali ste iz mog pogleda, iako su mi oči pune straha bile.
Rekli ste da ste vidjeli...ratnicu u meni...da je moj pogled sneni... nesalomivi duh koji postoji,
u meni kao ženi...vidjeli ste sve tuge u sedlu, vatru i led u mom pogledu.
Rijetki umiju strahom vladati...a, očima punim snage gledati.
Rekoh vam da sam ranjiva i osjećajna...i da je ta osjećajnost prepreka mojoj snazi.
Na to ste rekli sljedeće: tvoja osjećajnost nije prepreka, ona je izvor tvoje snage.
Sjećam se onog jutra, kad ste me probudili u cik zore da bih gledala talase i more.
Kakvi su talasi na moru, takvi su talasi, u meni.
U početku su to bili veliki talasi koji su neukrotivo izranjali iz mora.
Gledala sam pegaza kako galopira po talasima, a onda se svojim krilima vine, u visine.
Biti nježan, mudar i čista srca djevojko, to znači kad vidiš pegaza...
talasi su tvoj um, pegaz tvoja duša...
Talasi su čestice vode...baš kao i ljudi...puni krugovi.
Budu nam samoće drugovi...i možda nekako razumije ta samoća, ono što ljudi nikad neće.
Kamo sreće da razumiju...a, trebaju li razumjeti?
Još se to pitam...pravim algoritam...a srca mog pratim ritam.
Sjetiću se ja...sjetiću se svakog trena jer, velom tajne je obavijena svaka uspomena.
A, u meni...kao talas kad udari, o stijene sve se preokrene...sad su mirni talasi kad ih jutrom gledam.
I... sve ne dam ovim suzama da se udruže i pridruže da stanu na moju stranu, u, odbranu.
Suze očima zamagle vidike...a meni osmijeh stoji na licu ne iz navike...već iz odluke da neće maramicom brisati suze moje ruke...ne, ove ruke će ići po stijenama, pružiti ruku nekom ko padne...da ustane...zagrliti dobrotu, u ljudima.
Ne pripadam ja čudima ovog svijeta...ja sam ona koja šeta prostranstvima planeta...
Zašto još uvijek nosim kapuljaču...u meni tuge više ne plaču...ne pišem dug na njihov račun...
Znam u, auto sjesti i na kraj grada se odvesti...doći do litice i gledati more...najljepše je, u osvit zore...
U meni postoji...još poneka rana iz minulih dana...rednim brojem odabrana...ali ni jedna mi nije srcu strana...sve su one dio mene...u prošlost su odvedene...tamo spavaju...ne budim ih jer, bolje da ne znaju...ako saznaju...pronaći će me...a mene bolje da ne traže...od sjećanja straže...
Jer, ako se pogledamo u oči...a pogledaćemo se...sjetićemo se straže i ja, koliko je dalek korak od sna i gdje stanuje zbilja...
Buntovnik sam... učitelju živote...ja okrenem naglavačke note...raspustim kosu neka je mrsi vjetar...
crno bijele fotografije volim slikati fotaparatom...a vidjeti boje...
Neobične su putanje moje...
Vi rekoste da je pegaz moj odraz...znate, i tu ste, u pravu...jer, rijetko ko razumije moju glavu...moje misli...
U meni sve ima svoj red i svoje kontraste...
Nježnost - realnost, mir - buntovništvo, mudrost- hrabrost...
Sve u meni, i oko mene...kad dotaknu od srca stijene...
Vidjeće suze i osmijeh sve, u, isto vrijeme...nisam ja, čudo od žene...
Niti sam dozvolila da mi dušu oblikuju...oblikovala sam je sama...istinu uvijek govorim sa usana...
Ono što osjećam i obećam... kažem i ispunim...kad mi emocije dotaknu, onda se bunim...
U mom unutrašnjem svijetu često sam razlog zapletu...vanjski svijet kao da je otet, od tog da osjeća...ne čini čovjeka odjeća...niti crte lica, uvijek mogu otkriti sve, o ljudima...
Učitelju živote... buntovnik sam, priznajem...ali ono, što ne znaš o meni, neće ti reći moje lice...to su samo skice koje mogu da mijenjam...kad kapuljaču na glavu stavim i sakrijem oči...hoćeš li onda, o meni nešto pročitati moći...
Možda vrijeme ne postoji...a, kako smo onda stvarni mi ljudi...postojimo li mi... samo očima drugih gledani...mi što smo buntovnici...ratnici koji ljubav kao zvijezdu vodilju imaju...oni koji dobro, u ljudima gledaju...
Odletjeće pegaz, talasi su odveć mirni...gledaću more učitelju živote, okrenuću naglavačke note...ja ću... buntovnik ostati...vjerna svom srcu biti...
Lutke na policama i dalje stoje...čitam knjige moje...između tih polica je ulica...ja sam ti učitelju živote... buntovnica...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče dragi čitaoci: Veliki pozdrav.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Ali...znam ovaj prostor i raspored stvari. Može li čovjek da zaboravi?
Da izbriše sjećanje i da ga zaključa bez ključa.
Za odgovore treba vremena...
Kažete učitelju da... vrijeme ne postoji.
Kako se onda godine nižu kao po nekom prestižu...jedna za drugom stižu, mijenjaju se brojevi...mi kao mašine...izvlačimo pouke iz taštine...
Znamo li mi da je unutrašnji mir učitelju znak da više kao djeca ne gledamo svijet?
Učitelju, ne mogu se složiti s' vama jer, na svijet gledam kao dijete.
Vode se neke borbe, u nama iz dana u dan, želimo naći mir...za to ne postoji eliksir koji ćemo sastaviti nekim čudnim spojem hemije...popiti, pa mudrost i mir unutar sebe imati.
Ne...to nije traka mojih koraka...reći ću ovako...
Nada, san i još jedan dan, na dlanu otisnut, u stranu potisnut polako se kotrlja, u cipeli kamenčić žulja.
Odletiše misli pa ih tražim po ćoškovima.
Na policama djetinjstva poredane lutke, na policama odraslih dana, knjige.
Između tih polica je ulica, a mene noćas traže od sjećanja... straže.
Lutke pitam, one ćute, knjige čitam, one govore, odgovore.
Tu gdje je prašina paučinom obavijena...baš tu je sjena vremena...a, vrijeme ne postoji.
Učitelju imam želju, imam snagu i gotovo da sam im na tragu...
Ako ja...ostanem ja...a, ostaću, znate da sve zidove srušiti mogu.
Vi ste me tome naučili onog dana kad ste mi pomoći odlučili.
Rekli ste da mi pomoć i ne treba...da sam jača nego to izgleda.
Pročitali ste iz mog pogleda, iako su mi oči pune straha bile.
Rekli ste da ste vidjeli...ratnicu u meni...da je moj pogled sneni... nesalomivi duh koji postoji,
u meni kao ženi...vidjeli ste sve tuge u sedlu, vatru i led u mom pogledu.
Rijetki umiju strahom vladati...a, očima punim snage gledati.
Rekoh vam da sam ranjiva i osjećajna...i da je ta osjećajnost prepreka mojoj snazi.
Na to ste rekli sljedeće: tvoja osjećajnost nije prepreka, ona je izvor tvoje snage.
Sjećam se onog jutra, kad ste me probudili u cik zore da bih gledala talase i more.
Kakvi su talasi na moru, takvi su talasi, u meni.
U početku su to bili veliki talasi koji su neukrotivo izranjali iz mora.
Gledala sam pegaza kako galopira po talasima, a onda se svojim krilima vine, u visine.
Biti nježan, mudar i čista srca djevojko, to znači kad vidiš pegaza...
talasi su tvoj um, pegaz tvoja duša...
Talasi su čestice vode...baš kao i ljudi...puni krugovi.
Budu nam samoće drugovi...i možda nekako razumije ta samoća, ono što ljudi nikad neće.
Kamo sreće da razumiju...a, trebaju li razumjeti?
Još se to pitam...pravim algoritam...a srca mog pratim ritam.
Sjetiću se ja...sjetiću se svakog trena jer, velom tajne je obavijena svaka uspomena.
A, u meni...kao talas kad udari, o stijene sve se preokrene...sad su mirni talasi kad ih jutrom gledam.
I... sve ne dam ovim suzama da se udruže i pridruže da stanu na moju stranu, u, odbranu.
Suze očima zamagle vidike...a meni osmijeh stoji na licu ne iz navike...već iz odluke da neće maramicom brisati suze moje ruke...ne, ove ruke će ići po stijenama, pružiti ruku nekom ko padne...da ustane...zagrliti dobrotu, u ljudima.
Ne pripadam ja čudima ovog svijeta...ja sam ona koja šeta prostranstvima planeta...
Zašto još uvijek nosim kapuljaču...u meni tuge više ne plaču...ne pišem dug na njihov račun...
Znam u, auto sjesti i na kraj grada se odvesti...doći do litice i gledati more...najljepše je, u osvit zore...
U meni postoji...još poneka rana iz minulih dana...rednim brojem odabrana...ali ni jedna mi nije srcu strana...sve su one dio mene...u prošlost su odvedene...tamo spavaju...ne budim ih jer, bolje da ne znaju...ako saznaju...pronaći će me...a mene bolje da ne traže...od sjećanja straže...
Jer, ako se pogledamo u oči...a pogledaćemo se...sjetićemo se straže i ja, koliko je dalek korak od sna i gdje stanuje zbilja...
Buntovnik sam... učitelju živote...ja okrenem naglavačke note...raspustim kosu neka je mrsi vjetar...
crno bijele fotografije volim slikati fotaparatom...a vidjeti boje...
Neobične su putanje moje...
Vi rekoste da je pegaz moj odraz...znate, i tu ste, u pravu...jer, rijetko ko razumije moju glavu...moje misli...
U meni sve ima svoj red i svoje kontraste...
Nježnost - realnost, mir - buntovništvo, mudrost- hrabrost...
Sve u meni, i oko mene...kad dotaknu od srca stijene...
Vidjeće suze i osmijeh sve, u, isto vrijeme...nisam ja, čudo od žene...
Niti sam dozvolila da mi dušu oblikuju...oblikovala sam je sama...istinu uvijek govorim sa usana...
Ono što osjećam i obećam... kažem i ispunim...kad mi emocije dotaknu, onda se bunim...
U mom unutrašnjem svijetu često sam razlog zapletu...vanjski svijet kao da je otet, od tog da osjeća...ne čini čovjeka odjeća...niti crte lica, uvijek mogu otkriti sve, o ljudima...
Učitelju živote... buntovnik sam, priznajem...ali ono, što ne znaš o meni, neće ti reći moje lice...to su samo skice koje mogu da mijenjam...kad kapuljaču na glavu stavim i sakrijem oči...hoćeš li onda, o meni nešto pročitati moći...
Možda vrijeme ne postoji...a, kako smo onda stvarni mi ljudi...postojimo li mi... samo očima drugih gledani...mi što smo buntovnici...ratnici koji ljubav kao zvijezdu vodilju imaju...oni koji dobro, u ljudima gledaju...
Odletjeće pegaz, talasi su odveć mirni...gledaću more učitelju živote, okrenuću naglavačke note...ja ću... buntovnik ostati...vjerna svom srcu biti...
Lutke na policama i dalje stoje...čitam knjige moje...između tih polica je ulica...ja sam ti učitelju živote... buntovnica...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče dragi čitaoci: Veliki pozdrav.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar