Ilustracija emocija

Iznad krovova ljudskog egoizma, znam da postoje  dašak ljubavi, trunka optimizma.
Postoje ljudi koji nam kreiraju i prezentuju  dvije slike. Djeluju isto, ali uočavam razlike.
Uzimam olovku i zaokružiću razlike, nisam protiv njih, njima se ne pridružujem.
Stopama po zemlji hodimo, čini mi se da u aforizmima živimo.
Upleli su nam u misli pregršt informacija, postali smo im tek ilustracija.
Mi smo karikature, njihove diktature. Kao da nam brišu osjećanja i sjećanja.
Nema osmjeha, samo strah i brige nas okružuju. Imamo svoje preokupacije, nema praga tolerancije.
Nekako za tim tragom idemo, vidimo, ali ne marimo.
Čekaj, stani malo, nismo mi iz te priče, ili možda jesmo?
Ako uzmem u obzir sve ono što gledam,vidim, osjetim i znam, ili bar mislim da znam, pa to izračunam, dodam, oduzmem, pomnožim i podijelim dobijem rezultat.
I on je srazmjeran svim ovim računskim radnjama. A to je da smo svi zapleteni u mrežu iz koje ne znamo kako bi se oslobodili!? Gdje god da se nalaziš, toliko je informacija koje ti ruše optimizam, da si od čelika, odreagovao bi. Ama stvarno više!
Dokle ćemo biti projekcija svih mogućih i nemogućih informacija kojim smo otjerani u četiri zida sa vratima i malim prozorom !?Pritom nigdje ključa da bi vrata otključali. Da dođemo do malo zraka, da vidimo svjetlost dana.
Kao da smo zombiji koji gradom idu po noći, a bježe kad se prve sunčeve zrake pomole!?
Pokušava nam pomoći mala grupa entuzijasta, koja nam je gotovo nevidljiva.
Ne možemo ih ni primijetiti, kad su oko nas veliki video bimovi, da nam je život postao kino.
Svaki dan imamo projekcije naših života uživo, kao da smo otuđenici, osuđeni na vječito ropstvo.
Pa nam plasiraju iste slike koje će nam se urezati duboko u sjećanje i tako, izbrisati sve ono što nas još uvijek čovjekom čini. Takva nam je danas slika naših životarenja kroz ovaj procijep vremena.
Jer odista kao da smo se našli u nekom procijepu iz kog izlaza nema. Nema jer, vrte nam  jedne te iste snimke, mi živimo zapravo u lažnoj projekciji. Trake od tih snimki su gotovo u prekidima. Mi smo tek u zapletu, bez kulminacije, a kamoli raspleta priče.
Čitamo jednu te istu stranicu knjige koju su započeli pisati, a ni sami ne znaju da je nastave i završe.
Onda shvatih da sam odmetnik, drugačija. Takva je kategorizacija svih onih koji nisu ni na jednoj strani. Vidim sve, bez da mi nešto kažu, da me iznova podsjećaju i vraćaju na iste staze.
Umjesto njihovih glasova sa Tv- ekrana i uživo slušam vjetar kako svira melodiju, gledam planine i zelenu travu, cvijet koji jutrom latice otvara. Najljepša melodija je cvrkut ptica.
Ja sam realan čovjek na rubu da postanem sanjalica. No održavam ravnotežu između te dvije opcije.
Sve što nije kao što rekoše, piše se kao drugačije.
Ne, nisam ja u vašim filmovima, ne glumim po vašim scenarijima.
Ne pišem nikome posebno niti prozivam bilo koga, ovo je poruka svim ljudima.
Niti sam odabrala biti drugačija. Biti drugačiji, nije ništa do li tog da nisi kopija drugih, da se ne uklapaš u masu samo da bi opstao. Imaš svoj pravac i ideš svojom stranom ulice.
Ljudi nisu slike koje naslikate, pa oživite, niti lutke od drveta što ih napraviše ruke stolara.
Ljudi imaju osjećaje, imaju emocije, jeste li znali, dok ste ih u karikature pretvarali !?
Nekad riječi zabole i ostave tragove u ljudima, neizbrisive. Nema te olovke da nacrta, ni gumice da obriše, kad se trag od riječi u duši sakrije.
Onda kažem čemu bježanje, i skrivanje, kad je svaki dan novo otkrivanje !?
Posmatram svijet sa planine na vrhu grada, vidim zvijezde i grad kako spava, čekam zoru i vidim svijetlo u prozoru. Neko je budan, možda drugačiji, jer ne živi po šablonima. Gleda u nebo baš kao i ja, prepoznajem u tim očima sebe, nekada. Daleko sam da mu kažem, da je sve u redu, da ne plače, sve se zaboravi, kad osmijehom zamijeniš slike koje su ti u sjećanje projektovali drugi.
Voli muziku koju voliš, iako si u kategorizaciji, što nisi obučen kao drugi, što tvoje pjesme nisu kao one što odzvanjaju na svakom uglu i remete kretanje. Što u tekstovima pjesama koje voliš, vidiš cijeli svijet opisan i kako tekstovima tih pjesama, pretvaraš sebe u putnika.
Držim gitaru u rukama, sviram akorde starih pjesama, iz nekog boljeg vremena, transportujem ih u ovo vrijeme, vrijeme procijepa. I kažem neka, neka se čeka na promjene, dok gledam svitanje, postavljam ti svijete pitanje: Iznad krovova ljudskog egoizma vidite li i Vi dašak ljubavi, trunku optimizma? Jer ova priča je iz nadrealizma doputovala, da bih je Vama ispričala, riječima!
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav svim sanjarima sa realnim pogledom na svijet!
Slika je preuzeta sa interneta, spot sa YouTube-a. Izvođač je grupa Linkin Park!