Raste li ljubav na drvetu, pa da je uberem?
On živi u ulici, kojom često, ne prolazim. Kuća sa brojem 23. Svako jutro sjedi za istim stolom i na istoj stolici. Čita dnevnu štampu, očima uputi pogled, prema stanici. Peron, dolaze vozovi, izlaze putnici. On čeka da se ona vrati iz daleka. Nje nema među putnicima. To traje već nekoliko godina.
Pričali su mi priče o njemu i njihovoj ljubavi. Rekoše da su se mnogo voljeli, i da su im se putevi razišli. Otišla je jedne noći, negdje prije ponoći. Spakovala je kofere krenula, i tiho rekla zbogom.
On je to znao i čuo, ali je ćutao, tek u sebi je rekao zbogom i tebi. Spremio je i on te noći kofere i htio za njom da krene, ali onda bi bio čovjek od sjene.
Pisao joj je pisma i slao na mnoge adrese. Čudno je kako se neke stvari dese, kad ponos čovjeka ponese u lutanja i umjesto riječi nastanu ćutanja.
Ponekad uzme stare kovanice, ode do telefonske govornice i okrene jedan te isti broj u nadi da će čuti njen glas. Par puta nakon što telefon odzvoni i niko se ne javi, on odustane.
Opet se vrati za isti sto i sjedne za istu stolicu, sa pogledom usmjerenim na ulicu. I čeka, čini mi se dovijeka. Rekoše mi da su bili neobičan par. On izgubljeni dječak, u duši kao Petar Pan. Ona kao zrno mudrosti, njegov glas savjesti. I po suncu i po kiši čekao je nju. Sa kišobranom i pod suncobranom. Vjerovao je da će doći, ujutro, usred dana ili po noći. Smišljao je riječi koje će joj reći.
Pisao ih na salveti, ali svakim danom nada u njen povratak sve dalje leti.
Ah ti blesavi razlozi, uvijek ih ima i sve pokvare, pa ljubavi prestanu, iščeznu i nestanu.
Ona živi u daljini, sjeti ga se ponekad. No dugo vremena je čekala da se neka čuda dese, i onda je spakovala kofere i mijenjala adrese. Te noći, negdje prije ponoći, obećala je sebi da se više vratiti neće. Neka pisma su joj stizala, kako je pronađe, često se pitala? Pisala je i ona njemu pisma pakovala ih u kutiju, vrijeme je nagrizlo hartiju, slova i riječi već blijede. Znala je da njemu, ta pisma mnogo vrijede. Otišla je na stanicu dala kutiju mašinovođi voza. Rekla je njegovo ime i adresu na kojoj stanuje, odlučila je da mu pisma pošalje.
Tako dok je sjedio za svojim stolom, i pogledom upućenim prema stanici, prolazih ulicom taj dan.
Stigao je voz i izašli su putnici. On već zna da ona doći neće. No onda je izašao mašinovođa sa kutijom u ruci. Krenuo je prema njemu, vjerujte bila je to filmska scena. Čovjek koji voli, čeka nju, a stižu pisma njena. Prilazi mu mašinovođa i predaje kutiju. On je uzima u ruke, na licu blagi osmjeh, u očima suze. Da, nakon toliko čekanja i pitanja, odgovori stigli su, a njih zna kutija.
Sjeo je za sto i otvorio kutiju, počeo da čita, a vrijeme nagrizlo je hartiju. Čitao je tako pisma neko vrijeme. Na licu gotovo da si mogao pročitati šta mu kroz misli prolazi!? Tad u tom trenutku, bilo mu je jasno da se ona ne vraća i ne dolazi. Uzeo je kutiju i novine, i krenuo ka svome domu.
Rekao mi je: Čekao sam je da dođe, cijeli vijek kao da je prošao, tek par pisama stiglo je od nje.
Zadržala je pisma moja, za uspomenu i da je podsjete, da u životu neke stvari se jednom osjete.
Znam da me voli, jednako i da se tu ništa nije promijenilo. Mi smo ti dvije ptice, jedna ima dušu čuvara, druga ptice selice. Imali smo zajednički let, sad letimo sami, ja na sjeveru uz prugu, ona u slobodi na jugu. No vrijeme će teći, i nastavljam dalje, više ti nemam šta dijete reći.
Otada, prošlo je vremena, sve su ga rjeđe ljudi sretali, kažu našao je sreću. U toplom domu, on ima nekog koga voli, ona je negdje daleko, sreću traži. Njegova pisma nosi, gdje god da krene, postala je žena od sjene. Često ih pročita, šta joj je sve to trebalo, sebe pita? Da ode tako jedne noći, negdje prije ponoći, i zbogom da mu kaže, dok njegove oči je traže? Onda je shvatila da ima mnogo razloga koji su uvijek smjernice ljudskih odluka!
Ponekad, (mada sve češće) prestaju ljubavi. Ostanu tragovi (tih ljubavi) u vremenu, kao stope u pijesku. Kad naiđu oseka i plima obrišu tragove, okean ih odnese. Neke ljubavi samo jednom se dese. Možeš mijenjati adrese, pisati pisma, tražiti sreću, ali neke ljubavi samo jednom se dogode, i samo se jednom sretnu!
Tražite put ljubavi, on vodi ka sreći, svi drugi putevi su jednosmjerne ulice.
Priča je nastala, tako što skupih mnogo priča koje vidjeh i čuh.
Oni koji su glavni glumci, vide, ali ne gledaju!
Do sljedeće priče; Veliki pozdrav!
Slika je preuzeta sa interneta!
Pričali su mi priče o njemu i njihovoj ljubavi. Rekoše da su se mnogo voljeli, i da su im se putevi razišli. Otišla je jedne noći, negdje prije ponoći. Spakovala je kofere krenula, i tiho rekla zbogom.
On je to znao i čuo, ali je ćutao, tek u sebi je rekao zbogom i tebi. Spremio je i on te noći kofere i htio za njom da krene, ali onda bi bio čovjek od sjene.
Pisao joj je pisma i slao na mnoge adrese. Čudno je kako se neke stvari dese, kad ponos čovjeka ponese u lutanja i umjesto riječi nastanu ćutanja.
Ponekad uzme stare kovanice, ode do telefonske govornice i okrene jedan te isti broj u nadi da će čuti njen glas. Par puta nakon što telefon odzvoni i niko se ne javi, on odustane.
Opet se vrati za isti sto i sjedne za istu stolicu, sa pogledom usmjerenim na ulicu. I čeka, čini mi se dovijeka. Rekoše mi da su bili neobičan par. On izgubljeni dječak, u duši kao Petar Pan. Ona kao zrno mudrosti, njegov glas savjesti. I po suncu i po kiši čekao je nju. Sa kišobranom i pod suncobranom. Vjerovao je da će doći, ujutro, usred dana ili po noći. Smišljao je riječi koje će joj reći.
Pisao ih na salveti, ali svakim danom nada u njen povratak sve dalje leti.
Ah ti blesavi razlozi, uvijek ih ima i sve pokvare, pa ljubavi prestanu, iščeznu i nestanu.
Ona živi u daljini, sjeti ga se ponekad. No dugo vremena je čekala da se neka čuda dese, i onda je spakovala kofere i mijenjala adrese. Te noći, negdje prije ponoći, obećala je sebi da se više vratiti neće. Neka pisma su joj stizala, kako je pronađe, često se pitala? Pisala je i ona njemu pisma pakovala ih u kutiju, vrijeme je nagrizlo hartiju, slova i riječi već blijede. Znala je da njemu, ta pisma mnogo vrijede. Otišla je na stanicu dala kutiju mašinovođi voza. Rekla je njegovo ime i adresu na kojoj stanuje, odlučila je da mu pisma pošalje.
Tako dok je sjedio za svojim stolom, i pogledom upućenim prema stanici, prolazih ulicom taj dan.
Stigao je voz i izašli su putnici. On već zna da ona doći neće. No onda je izašao mašinovođa sa kutijom u ruci. Krenuo je prema njemu, vjerujte bila je to filmska scena. Čovjek koji voli, čeka nju, a stižu pisma njena. Prilazi mu mašinovođa i predaje kutiju. On je uzima u ruke, na licu blagi osmjeh, u očima suze. Da, nakon toliko čekanja i pitanja, odgovori stigli su, a njih zna kutija.
Sjeo je za sto i otvorio kutiju, počeo da čita, a vrijeme nagrizlo je hartiju. Čitao je tako pisma neko vrijeme. Na licu gotovo da si mogao pročitati šta mu kroz misli prolazi!? Tad u tom trenutku, bilo mu je jasno da se ona ne vraća i ne dolazi. Uzeo je kutiju i novine, i krenuo ka svome domu.
Rekao mi je: Čekao sam je da dođe, cijeli vijek kao da je prošao, tek par pisama stiglo je od nje.
Zadržala je pisma moja, za uspomenu i da je podsjete, da u životu neke stvari se jednom osjete.
Znam da me voli, jednako i da se tu ništa nije promijenilo. Mi smo ti dvije ptice, jedna ima dušu čuvara, druga ptice selice. Imali smo zajednički let, sad letimo sami, ja na sjeveru uz prugu, ona u slobodi na jugu. No vrijeme će teći, i nastavljam dalje, više ti nemam šta dijete reći.
Otada, prošlo je vremena, sve su ga rjeđe ljudi sretali, kažu našao je sreću. U toplom domu, on ima nekog koga voli, ona je negdje daleko, sreću traži. Njegova pisma nosi, gdje god da krene, postala je žena od sjene. Često ih pročita, šta joj je sve to trebalo, sebe pita? Da ode tako jedne noći, negdje prije ponoći, i zbogom da mu kaže, dok njegove oči je traže? Onda je shvatila da ima mnogo razloga koji su uvijek smjernice ljudskih odluka!
Ponekad, (mada sve češće) prestaju ljubavi. Ostanu tragovi (tih ljubavi) u vremenu, kao stope u pijesku. Kad naiđu oseka i plima obrišu tragove, okean ih odnese. Neke ljubavi samo jednom se dese. Možeš mijenjati adrese, pisati pisma, tražiti sreću, ali neke ljubavi samo jednom se dogode, i samo se jednom sretnu!
Tražite put ljubavi, on vodi ka sreći, svi drugi putevi su jednosmjerne ulice.
Priča je nastala, tako što skupih mnogo priča koje vidjeh i čuh.
Oni koji su glavni glumci, vide, ali ne gledaju!
Do sljedeće priče; Veliki pozdrav!
Slika je preuzeta sa interneta!
Primjedbe
Objavi komentar