Vrijeme snijegova

Bio je to decembar. 

Vrijeme kad snijegovi padaju, vrijeme kad jesenji dani prema zimskim putuju.

Pred ulaznim vratima jedne kuće što godine broji i pamti sve prolaznike stajalo je dvoje djece.

Doselili su se prije nekoliko mjeseci. Otac je putnik putuje mjesecima i rijetko kući dolazi.

Majka se brine o djeci i kući. Dani su postali kraći a noći duge. 

U tim noćima sjedili bi pored vatre i majka bi im pričala priče. 

Često puta bi zaspali uz vatru ušuškani u deke.

Ono novca što im otac pošalje dovoljno je za osnovne potrebe. 

Prije je bilo više posla sad ti dugi mjeseci ne znače da jedan mjesec neće krpiti kraj s krajem.

Majka se trudi da djeca ništa ne primjete još su mali imaće vremena za sve brige ovog svijeta.

Samo da djetinjstvo bude bezbrižno.

Obraduju ih pisma koja im otac šalje s vremena na vrijeme.

Sjede pored prozora i znaju kad će poštar proći putem. 

Sreća na njihovim licima kad vide kovertu je sreća koju samo djeca imaju.

Još su im slova zapetljana pa im majka pismo pročita.

Mila su to djeca, svi ih vole. Ljepo vaspitana i pripomoći će kad zatreba.

Male su to ruke dječije a već su naučile biti vrijedne.

Ponekad donesu kući koju sitnu kovanicu što su zaradili a majci milina u srcu pa je stegne u grudima.

Pogleda prema onom prozoru, istom prozoru pored kog djeca stoje kad poštara i pismo od oca čekaju.

Voljela bi da je on tu da zajedno pod istim krovom djecu odgajaju.

Razumije ona sve, voli on djecu samo kako je rijetko kući postao je dalek i nekako hladan.

Kao da su se zime uvukle pod njegovu kožu.

Razmišlja ona noćima o njemu, nekad i noć budna provede.

Znao je prije češće puta nazvati. Nemaju telefon u kući pa bi ona otišla do komšija i čekala bi njegov poziv. Nekako se i razgovori prorjedili pa sad dva puta u mjesecu zove.

A i kad nazove nekoliko rečenica koje njoj srce paraju stalno se ponavljaju. 

Ista pitanja postavlja. Kako su djeca, slušaju li te? 

Poslaću sljedeći mjesec nešto više ovaj mjesec slabije posla bilo.

Kako si ti? 

Onako reda radi pita.

Dobro sam, samo neka su djeca dobro a ja ću lako.

Osjeti ona da se nešto promjenilo i on to zna. 

Zna da ga ona zna.

Prozbori još nekoliko riječi i kaže trebam ići. 

Poljubi djecu za mene i zagrli.

Čujemo se za nekoliko dana.

Nekoliko dana se pretvorilo u sedmice a sedmice u mjesece.

Poslala je i pisma... odgovora nije bilo.

Sjedila su djeca pored prozora i čekala poštara. 

Ali do njihove kuće nije dolazio.

Zima je stizala stope u snijegu već su postale vodiči ljudima, a on nije dolazio.

Djeca bi pitala s vremena na vrijeme zašto nema pisama od tate.

Zadržala bi suze u očima i rekla bi sad pošta djeco rjeđe putuje veliki su nanosi snijega na putevima pa i pisma kasne.

Pitala se u sebi hoće li doći. Puštala je noći da mu one otkriju onim snježnim stazama put do doma.

Jedne večeri šetala je gradom zastala je pored izloga i gledala igračke koje su djeca zapisala kao želju za praznike.

Bile su to igračke izrađene od drveta.

Znala je da im ne može pokloniti ono što su zaželjeli. 

Samo da si tu... ti bi svojim rukama  izradio te igračke ali ne dolaziš i ne javljaš se.

Padale su pahulje po njenoj kapi i prsti osjetše kako je odveć hladno.

Žuljevi na rukama još više stegnu kad je vani hladno.

Stavlja ruke u džepove i uzdah jedan osjetiše i pahulje.

Pa se dvije suze skotrljaše niz lice a stegnu opet u grudima kad vidi kako roditelji sa djecom prolaze kroz grad.

U tom trenutku  kad joj se učinilo da su sve nevolje svijeta bile na njenim ramenima osjeti dodir dlanova na tim ramenima.

Okrenula se i vidjela njega. 

Pahulje su ga skrivale i otkrivale.

Ipak prepoznala bi te oči i taj pogled i u mraku.

Nakon toliko mjeseci tišine, bez poziva, pisama stajao je pred njom.

Samo nekoliko trenutaka prije nego će im se sresti pogledi poželjela je da je tu.

Ne zna ni sama kako ali se našla u njegovom zagrljaju.

Kao da su pahulje izbrisale sve kilometre i sve tišine i poslale ga pored tog izloga.

Ti... kako je to moguće.

Ja kao što vidiš... stojim pred tobom.

Stigao sam kući.

U njenim mislima pitanja su se preplitala ali ništa ga nije pitala.

Ćutala je, a željela da joj kaže gdje je bio svo ovo vrijeme.

Pitaj me draga ono što ćutiš.

Pitaj me zašto se nisam javljao ni slao pisma?

Udaljio sam se, ostavio te samu da brineš o djeci.

Kad bih te nazvap bilo bi to bez osjećanja koja ti nisi mogla osjetiti u mom glasu i riječima.

A u meni sa druge strane lomile su se odluke. Tražio sam te u noćima pored mene.

Trebala mi je tišina, trebalo mi je da se odvojim od svega jer nisam mogao raditi.

Čuo bih od komšija kako ste, novac koji su ti oni davali ja bih poslao do njih.

Ostajao bih gladan i žedan jer sam bio povrijeđen prilikom jednog putovanja.

Rekli su mi da neću moći putovati ni za praznike. Nisam ih slušao zacrtao sam sebi da ću se pojaviti uoči praznika u svom domu i biti pored svoje voljene i djece.

Slušala ga je sa očima punim suza.

Zašto mi nisi javio, bila bih pored tebe.

Posao me je bio preuzeo samo sam mislio kako da što više radim, da se odvojim od toga da mislim kako ćete pregurati mjesec. A onda me povrijeda zaustavila. Nisam htio da brineš, bilo mi je draže da misliš da sam te ostavio nego da znaš da ležim i da se jedva krećem. Bilo je važno da budeš uz djecu.

Pogrješio sam što nisam zvao niti slao pisma. Bilo je to sebično od mene. 

Zagrlila ga je onim zagrljajem što odagna sve bolove.

Kako si znao gdje sam?

Djeca su mi rekla da ću te sigurno ovdje pronaći.

Bio si već sa djecom.

Jesam... njihova sreća se ne može opisati.

Rekli su mi mamu ćeš pronaći pored radnje sa igračkama znamo da već danima razmišlja kako da nas obraduje. Opet znamo da nema novca i razumijemo mi... nismo mali.

Idemo sad kuptiti djeci ono što su poželjela.

Dolaze kući, dvorište je ukrašeno.... na prozoru svjetle lampice a u kući jelka okićena sa divnim ukrasima izrađenim od drveta.

Otvaraju vrata držeći se za ruke.

Djeca nasmijana jer vide kako su mama i tata sretni.

Ko je sve ovo pripremio?

Djeca i ja... uz pomoć komšija.

Do prije nekoliko sati mama je bila tužna i odsutna sad je na njenim usnama osmijeh u očima vedrina.

Sto postavljen... miris praznične večere.

Slika koja dušu oplemni i srce razgali.

Zagrljeni se gledaju dok djeca sretna gledaju svjetlost sijalica što se reflektuju na staklene kugle u svim bojama. Nasmijani otvaraju darove i vide ručno izrađene igračke.

Vani pada snjeg... i pahulje se smiju... vrijeme je snjegova, vrijeme kad zima svoju toplinu otkriva.

Toplina doma... razumjevanje i podrška... ne bih to nazvala čudom... nazvala bih to ljubavlju.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay