Ti si ono što sam davno osjećala, a onda zavoljela

Pahulje padaju i vraćaju me u onu noć kad smo se sreli ti i ja.

Sjedila sam pored prozora i gledala na ulicu kojoj znam svaki pedalj.

Koliko li su samo meni priča ispričali ta ulica i ljudska lica.

Gledala sam zagrljene i zaljubljene. 

Pored mene bi stajala moja gitara. 

Često bi im svirala.

Čuli bi oni muziku i pjesmu kako prolazi kroz prozore i prelama se kroz staklo.

Zahvalili bi se a meni bi srcu milo bilo. 

Jedne večeri sjedila sam pored prozora i čekala da prođu mladi koji se vole da im odsviram stihove i note koje samo dođu i lete tih nekoliko koraka do ulice.

Kao iz neke priče da je dolutao prolazio je ulicom.

Izgledao je kao lik iz filma. Podsjetio me na one crno bijele filmove i glumca iz mjuzikla.

Imao je kaput i šešir. Zagonetan i svoj. U rukama je držao gitaru.

Privukao mi je pažnju. Pahulje snjega su padale na njegov šešir, a on je laganim koracima upijao ljepotu zimske noći. Vidjela sam ga s leđa. Lice mu je bilo skriveno. Kao da je znao da ga neko gleda.

Uzela sam gitaru.... obukla svoj đubretarac i martinke i istrčala na ulicu. Bio je udaljen nekoliko metara od mene. Dovoljno da čuje kako sviram gitaru. Pustila sam glas pjevala sam pjesmu koju volim i išla svojim koracima putem njegovih stopa. 

Nije se okretao... samo je zastao na trenutak i gotovo sam sigurna da je imao osmijeh na licu.

Došao je do semafora popravio je šešir  i još više sakrio svoj pogled. 

Zatim se okrenuo i rekao... ljepo svirate.... imate ljepu boju glasa pjevajte samo za jedan ton niže i onda će to biti ono što pristaje uz vaš vokal.

Ostavio me u čudu.... čovjek koji je uporno skrivao svoj pogled i nije se okretao dobrih nekoliko stotina metara odjednom se okrenuo prema meni. 

I znao je o muzici mnogo više nego što sam mogla pretpostaviti.

Čudite se... slušao sam vas nekoliko puta kad sjedite pored vašeg prozora, svirate i pjevate.

Vidim vas prvi put večeras.

Dosad nisi gledala u mom pravcu, obično bi gledala kako poslati ljepu poruku zaljubljenim.

Ljepo je to od tebe. Imaš dara samo budi uporna i slušaj savjete. 

Ti i pišeš pjesme zar ne?

Da.... kako znate?

Znao sam odmah da si kantautor. Imaš tu emociju koja može u čovjeku da sve rastavi i da za jednu notu... za jedan ton da sve u čovjeku sastavi.

Odavno vam je prošlo zeleno svijetlo na semaforu.

Skrećeš sa teme... ne voliš pričati o sebi.

Jer sve ono što ti umiješ svojom muzikom i pjesmom je ono što u tebi krije svoje zbilje.

Znam da je zeleno prošlo na semaforu ali nisam ni imao namjeru da prijeđem ulicu.

Pustio sam te da me pratiš da vidim da li odustaješ.

I...

Ne odustaješ ti mala tako lako.

Život te je naučio da i na pokidane žice imaš nasmijano lice.

I kad jedna žica pukne ne ustukneš ti... ti sa pokidanim žicama nastaviš svirati.

Sviđa mi se to kod tebe.

Neki bi to nazvali svojeglavim... ali ti si samo uporna.

Slušala sam ga kako mi sve to govori a vidi me prvi put u životu i zna svaku moju notu.

Znam da sam vam na neki način potpuni stranac.... s prilično skrivenim licem u kaputu koji ne odaje sigurnost. Ipak ispod ovog kaputa je jedno srce koje svijet nekad nije razumio... zato te ono razumije.

Jer i sama prolaziš ako ne isto, onda slično.

Reci mi jesi li za jednu šolju čaja, noć je prilično hladna i dobro mi došao jedan topli čaj... vjerujem i tebi.

Sjećam se te noći kad smo se sreli... kad si se okrenuo prema meni iako su ti bile skrivene oči vidjela sam ih kroz tvoje riječi. 

Sjećam se kad smo sjedili i pili čaj i prvi put sam vidjela te oči koje si skrivao ispod oboda šešira.

Kad sam ih vidjela znala sam da će donijeti u nemiru mir... u miru nemir, sve sam to znala. 

Slušala sam te kako si s dušom umjetnika zalutalog u ovom vremenu govorio o ljepoti muzike. 

Kao da si znao kako moji prsti žicama osjećaje govore pretvarajući ih u akorde.

Sjećam se kako je snjeg počeo da veje a mi smo sjedili i gledali kroz prozor.

Sjećam se i tvog pogleda koji je imao toplinu u sebi.

Jedan potpuni stranac u jednoj noći koja je imala scenografiju kao u filmu a bila je stvarnost.

Jedan susret koji se dogodio noćima prije jer si ti vidio moje oči prije nego sam ja vidjela tvoje oči.

Pamtim tu noć jer te noći je počelo sve i traje koliko god da se ne vidimo i koliko god da nedostaje svaki trenutak kad nisi tu.

Znaš, kao da sad u ovom trenutku sjedimo za istim stolom i pada snjeg... kao da satima pričamo a ljudi dolaze i odlaze. Mi čuvamo trenutak koji nije zaleđen objektivom fotoaparata.

Još osjetim kako tvoje riječi miluju kao toplina jedne zimske noći kad sam pored tebe sjedila.

To nisu uspomene to su sadašnji trenuci koji se nadovezuju i povezuju naše tonove melodije koju zajedno pišemo. 

Ti si tekstovi mojih pjesama... ti si akordi moje gitare... ti si ljubav moja.

U noći snjegova... u danima pogleda... ti si mi ono što sam davno osjećala  jer ljubav te pronađe kad i ne znaš da ćeš jedne večeri pratiti potpunog stranca ići stopama njegovih koraka i da ćeš pronaći svoj pogled u ljepoti njegovog pogleda.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do slejdeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Slika je preuzeta sa sajta: Pixabay