Sve je u pjesmama... kad je noć bez sna

Vidjećete ga svaki dan u isto vrijeme kako skuplja papire po ulicama. 

Kažu da su to pjesme koje je napisao pa ih je puštao da lete s listovima jeseni.

Sve te pjesme posvećene su jednoj ženi.

Svaki dan on zastane kod uličnog svirača koji svira gitaru.

Podjeli mu pjesme i note da ih komponuje sve vjeruje da će ona te pjesme da čuje.

Kažu velika je to ljubav bila. Ljubav kakvu ne možete vidjeti na filmovima, pročitati u knjigama to je ljubav koja je jedino zapisana u njegovim pjesmama.

Tražili su novinari da im ispriča tu priču čak i knjigu da napišu ali nije želio da neko zna ono što samo on iskaže u svojim pjesmama.

Čitaće ljudi i slušati pjesme ali samo kad ih moja ruka piše.

U svakom napisanom slovu ljubav prema njoj diše. 

Malo se toga o toj ljubavi znalo tek samo ono što je u pjesmama pisalo.

Nije nikad rekao gdje je ona i zašto je otišla. 

On je pisao samo o tim danima gdje su zajedno u zagrljaju svoje ljubavi živjeli.

Nikad o njenom odlasku nije pisao. 

O tom je ćutao.

Govorili su ljudi ako je to tako velika ljubav bila zašto ga je ostavila.

Na ta pitanja samo bi se nasmijao s očima punim topline.

Odgovor su znali samo njih dvoje.

Noći su mu bile najduže one se tako sa sjećanjima udruže pa kruže po mislima.

Tad ostavi sa strane sve ono zapisano u pjesmama i bude to noć bez sna.

Tada ispriča jeseni sve o voljenoj ženi. 

Tada on kaže ono što svi od njega traže i što žele čuti.

Ali pred ljudima on ne govori on tada ćuti.

Jesen će otići ona nikome ništa neće reći.

Ljudi su ipak drugo oni će na njegovu priču dodati neke riječi a on o njoj sve najljepše ima za reći.

Razumije on zašto je otišla i ostavila sve svoje stvari. 

Razumije on nedorečene riječi što još lebde u zraku.

Čita ih kao da su ispisane na zidovima dok sjedi u potpunom mraku.

Ona je tu... da baš tu u njegovom srcu i izvire ispod one površine hoda po prostorijama.

Nije sam... nije usamljen... nije ni ostavljen.

To tako pričaju ljudi

Svako jutro njezin glas ga budi.

U ogledalu vidi njen lik i kako jutrom pušta svezanu kosu i one rupice na obrazima.

Vidi njen osmijeh kad ga ugleda u odrazima ogledala.

I krene rukama da dotakne to nježno lice a onda mu šapne srce sad stvarno probudi se.

Udahne duboko pa sve gleda ono njeno oko što ga prati mogao bi te oči cijelu vječnost gledati.

Te oči su mu vodiči... ima je u svakom njegovom stihu u svakoj ispričanoj i neispričanoj priči.

O koliko je samo ima u svakoj njegovoj pori u stihovima u otkazanim rokovima u vremenskim tokovima. Ima je u danima, noćima i jutrima svagdje je prisutna samo u njegovom zagrljaju odsutna.

Toliko je tu... da zaboravi vrijeme i ljubav mu ne daju.

Skupi svoje šake i zaustavi one suze dvije ona je tu a tu nije.

I sve što se priča i što se za nju veže njemu je sve teže.

Iz ruku sjećanja mu bježe sve zajedničke noći samo ostaje sjećanje na njene oči na poljupce ukradene, na poljupce darovane i on živi te dane sve dok ne svane.

Ponekad, nada osvane u tim svitanjima.

Često puta prođe kroz sve prostorije samo da vidi da ona ipak tu možda nije.

Možda se vratila, možda je pred vratima. Ključ nije ponijela. 

Otvara vrata i sruši se ona kula od karata. Niko ne stoji pred vratima.

On zamišljen sjedi satima i ispija onu kafu što gorkim okusom podsjeća da se ni ovo jutro ona ne vraća.

Uzeće svoj šešir obući će kaput i krenuće da je traži, da prođe sve one puteve samo njima dvoma znane. Kad negdje zastane možda je vidi. Njena toplina bi otopila ovaj svijet od leda što ga gleda.

Što kaže da mu je ona navika i potreba. 

Što otuđeno od svih živi i što njenu tajnu čuva.

A on je voli i ta ljubav sve razumije. 

On zna kako se ona smije, kako ona voli sve on zna i tim stazama ide... stazama od sna. 

Ne znaju oni kako ona njega voli, kako ga čuva kroz daljine i kroz stihove koje za nju piše.

Ide za njega kroz snjegove i kiše. 

U njenim mislima, jutrima i noćima ona je uz njega.

Jednog dana srešće se njih dvoje tada će stihovi u zagrljaj da se spoje.

Zato je on ćuti a u sebi i kroz stihove je govori.

Ne znaju ljudi kako ona njega voli. 

Svaku noć kad krenu na spavanje jedno na drugo pomisle. 

I mogu to biti daljine što se kilometrima mjere neke se ljubavi srcem i dušom žele.

Neke se ljubavi vole i kad u ormaru ne stoje stavri i kad se zajedno ne pije jutranja kafa... neke su ljubavi pisane da bi čitanjem vezale niti. 

Jednog dana njih dvoje zajedno će u zagrljaju biti.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji

Sliak preuzeta sa sajta: Unsplash