Priča o nama

U tom prostoru gdje se duša uz dušu skupi i ogrije u

hladnoj Februarskoj noći pisala se priča o nama.

Sjećam se stola smještenog na sredinu i dvije stolice pronađene na rasprodaji antikviteta.

Te sreće kad smo ih donjeli u naš dom. 

One boje za drvo kojom smo ih obojili.

Naše ruke su sve ovo što sad gledamo (sa druge strane prozora) uradile.

Radovali smo se bajatom hljebu što smo od njega pravili prženice.

Još miris prženica mami na sjećanje.

Sreća se ljepim trenucima okupi i probudi nas.

Još kad sjednemo za sto i ostane jedna prženica pa je prepolovimo na dva djela.

Pola tebi i pola meni.

I još se sjetim one dvije šolje što smo im ručke zaljepili.

Napisali smo na šoljama stihove. 

Da svako jutro uz kafu pročitamo.

Ti meni, ja tebi.

Sjetiš li se našeg smijeha. Dom je gradio. 

Ne piši to u rubriku nedostajanje.

I dalje smo tu. 

Jesmo dušo moja, prozboriš.

Naslonim glavu na tvoje rame. 

Sjedimo na ljuljašci u dvorištu.

Zna li pisac da mi stvarno osjetimo svaku riječ koju napiše svojim perom na papiru naših duša.

Pronalazim ugao u kom se naše ruke prepliću.

Šta ako ti i ja poput lisca zavaramo pisca.

Ako se u noći prišunjamo i napišemo ljubav kako ti i ja znamo.

Ako se iskrademo iz stranica i ostavimo pečat srca tamo gdje je naslovnica.

Odmetenemo se iz knjige i pobjegnemo u daljine.

Tamo gdje sunce izlazi da pravimo prženice.

 A tamo gdje zalazi da stavimo naš sto i stolice.

Da hranimo sjenice i gledamo kako se vraćaju laste.

Šta misliš Dž, s tvoje strane prozora je li suton ili zora?

Otvorimo od prozora svoje strane da piscu na dlanovima naš roman ljubavi ostane.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay