Tvoj osmijeh u očima

Kako se zoveš?

Milena.

Nisam te dosad sretao ovdje.

Jesi.

Ne sjećam se.

Znam da se ne sjećaš.

Sjedili smo ovdje i čitali knjige u biblioteci.

Sretali su nam se pogledi.

Odakle si Milena?

Ne bi vjerovao.

Moguće i da bih vjerovao.

Ja sam s' druge planete.

Šališ se.

Ozbiljna sam.

Letiš zvjezdanim stazama?

Tako nekako.

Što se smiješ, Milena?

Smješan si.

Jesi za šetnju?

Trebala bih ići, hladno je.

Uzmi moju jaknu, neće ti biti hladno.

Samo jedan krug da prošetamo, obećavam ti.

Reci mi Milena, voliš li muziku?

Volim.

Šta i koga još voli Milena?

Ples pod mjesecom, let ptica, zvjezde koje šapuću vjetru u noći poeme.

Milena, enigma si ti u misteriji.

Ne pitaš me kako se zovem.

Znam tvoje ime.

Kako?

Rekao si mi.

Čitala sam tvoje pjesme i priče koje si mi pisao.

Ali ja te ne znam.

Znaš me.

Sjetićeš se.

Tvoje ime Milena, ono znači rođena da, donosi sreću drugima.

Meni si donijela sreću.

Kako?

Tvoj osmijeh u očima.

Sad bih stvarno trebala da idem.

Zašto bježiš?

Ne bježim, trebam pomoći drugim ljudima.

Milena, ti rasipaš slova iz, zvjezdane prašine i slikaš riječima.

Milena, to je rijetkost. 

Znaš li Milena, koliko toga ti možeš.

Samo pusti krila Milena i leti Vilo.

Jesam li ti već rekao ove riječi?

Sad, dok ih govorim one izlaze iz srca i ja, ja se sjećam tebe.

Povukao sam se Milena, jer ne smijem te voljeti.

Zaboravljam, a ti se uvijek vratiš da me sjetiš Milena.

Ponoć će trebam ići.

Čuvaj se.

Piši mi Milena, telegrafom samo tebi i meni znanom frekvencijom.

Sjeti me opet, vrati me vremeplovom Milena u tvoje i moje vrijeme.

Uvijek Dž.

Autor teksta: Milena Vujinović