Škrinja, švelja i špajz

Oni ćute tišinu, ćute riječi. Kad vidite njihove oči, na prvi pogled nećete moći ništa pročitati. Ako pogledate malo bolje vidjećete koliko je u njihovoj duši skrivenih emocija. Ne razgovaraju često sa drugim ljudima. Ukoliko pronađu srodnu dušu sa njom razgovaraju. Ako je ne mogu pronaći lutaju godinama. Žive u svom mikro svijetu.Vi ih srećete u prolazu. Imaju neki strah od ljudi. Ne boje se njih,već njihovih postupaka. Shvatili su da je bolje emocije zadržati za sebe. Kad idu ulicom idu brzim koracima. Ne gledaju nigdje, već idu pravo. Na taj način izvana djeluju kao sigurni u sebe. Sakriju pogled od drugih. Ulice su im tek dugačke staze kojima hode. Ponekad zamisle da sami hodaju ovim svijetom. Zaboravljeni od drugih. Kad vide poznato im lice, požele ga pozdraviti. No to lice pogled skrene u drugu stranu. Ne vole da ih neko sažalijeva. Ne, to im nije ni namjera. Njihova najdublja osjećanja su povrijeđena, postupcima tih ljudi. Ljudi za koje su mislili, a znali nisu, da su osobe ...

Stiže ljeto, brodom na naše obale. Odlučilo je malo prije no što mu je vrijeme ( po kalendaru) da nam dođe. Odlučilo je i to da nam pošalje visoke temperature za ovo doba godine. Pa kad smo se toliko na kišu žalili i pritužbe slali. Ljeto reče: Sad ću da Vam pošaljem lijepe dane i visoke temperature. Skloniću oblake što kišu nose, na godišnji odmor. Kad zatreba sami će oni doći. Morska vremena, sjećanja na valove, uspomene koje nas poput talasa nose u daljine. Idemo putujemo, koracima hodimo. Svi smo putnici kroz godišnja doba. Mi smo zapravo putnici broda koji plovi i kad je jugo, kad puše bura i kad je mirno more. Ljeto volimo  zbog sunca što najljepše sija, plavog mora, neke posebne čarolije. Gledamo očima plavetnilo u  daljine što seže. Nekad se na more išlo više puta u toku godine, a sada svake 5-te, 10-te ili se više uopšte  ne ide. Ljudi koji na more idu, kažu da to nije više kao prije. Ne može ni da bude, kao tada. Druga su vremena, promijenilo se mnogo toga. Log...

Ovo je novi projekt  bloga: Škrinja, švelja i špajz. Zamišljen i osmišljen. Ideja dođe sama, doputuje putem snova ili jave. Sad kako li je meni na pamet pala, ne znam? Bilo bi lijepo kad bi se realizovala. No polako, budem Vam sve objasnila. Bliži se vrijeme godišnjih odmora. Ljudi će putem mora ili planine poći. Drugi će pak otići na selo u prirodu da se odmore od svakodnevnice. Ili će ostati pod okriljem svog doma. Bilo gdje da otputujete, ili ne, projekt može da funkcioniše.Oni koji putuju na more, već su počeli sa pripremama. More, opisano u knjigama, pjesmama. Pored mora su uz zvuke gitare, nastajala nova prijateljstva i ljubavi. Pisana su pisma i razglednice koje su poslane na adrese dragih ljudi. No prije polaska, trebalo je spakovati kofere, sve što treba i ne treba. I kad konačno spakujete sve, pravo je umijeće, taj isti kofer zatvoriti. A već znate da pola tih stvari nećete ni upotrijebiti. No neka se nađu, možda zatrebaju. Bolje da su pri ruci nego kilometrima dal...

Osjećate li ponekad, kako ste poput čovjeka koji stoji a oko njega su oluje?  Ljudi prolaze pored vas, ubrzano kao kada putujete kroz vrijeme. Ne uspijevate ih ni primijetiti. Stojite i pokušavate ostati smireni, bez da vas dotiče sve ono što vas okružuje. Trudite se zadržati osmjeh na licu, ne poput maske koju imate i možete mijenjati zavisno od situacije. Već poput neke odbrane od svega. Osmjeh prikrije sve ono što duša kupi unutar sebe. Čovjek nije papir što vjetar lako odnese. Koraci nisu laki poput oblaka što nebom plove, kao brodovi morem. Gledah ovih dana jedan film. Prenese mi poruku. Ne samo meni, već i drugima koji su gledali ili će ga gledati. Film je o tome kako čovjek radi posao koji voli. Naime uspješan je kuhar u prestižnom restoranu. Kritika ga voli i sve do jednog trenutka biva tako. Onda jedan kritičar sve godine uloženog truda i rada tog kuhara jednom kritikom doslovno poništi. Kuhar se nije vodio instinktom, već je poslušao vlasnika restorana. Pa tako umjesto...

Razmišljam dok posmatram. Primjećujem i vidim. Primjera na svakom uglu ima. Nekad i sad, u naše vrijeme. Sigurno ste čuli rečenicu zlatnim slovima ispisanu a glasi ovako: U naše vrijeme to tako nije bilo! Znam da roditelji i dan danas tu slavnu rečenicu djeci izgovaraju. Djeca obično odreaguju buntovno na prva slova gore spomenute rečenice. Znaju šta slijedi. Ta rečenica se prenosi sa koljena na koljeno. Nasljedna je! Roditelji je ponavljaju, djeca se bune. Svako dijete kaže: Kad odrastem ja svom djetetu ovu rečenicu neću nikad reći.Nikad ne reci nikad pa čak ni tada! Zato jer već danas ta djeca su odrasli ljudi i imaju djecu kojoj tu istu rečenicu ponavljaju kao pokvarena ploča.Vremena se mijenjaju, ona ostaje ista rečenica sa istim brojem slova i riječi kao onomad.Djeca odrastaju drugačije.Vidim kako ih igra sve manje zanima. Knjige su zamijenili kompjuteri i raznorazne društvene mreže, loptu, mobilni telefoni i tableti. Ulice djeluju puste. Igre je sve manje.Virtualni svijet, mijenj...

U rano jutro  sunčeve zrake dopiru kroz prozore. Lagana muzika u pozadini, doručak na stolu.Vikend je, divan dan za šetnju. Nakon doručka uzimam torbu i krećem.Gdje me god odvede put. Bez nekog posebnog plana, koračam. Ko zna možda baš danas sretnem nekog ko će mi ispričati neku priču? Idem na stanicu, sjedam na autobus.Izlazim na jednoj od stanica. Ne poznajem ovo mjesto, dosad sam tek putujući prolazila pored njega. Kažem vam, bez posebnog plana idem.Tako dan postane poseban, ništa vas ne ograničava. Jedina orijentacija vremena mi je sunce koje me prati.Vedro je kiše ne bi trebalo biti. Čak iako počne padati negdje se zaklon može naći. Mjesto u kom se nalazim nije gusto naseljeno.Više je to prigradsko naselje.Idem sporednim putovima da bi došla do dijela grada gdje je centar zbivanja.Koračajući tako čujem mnoštvo glasova koji dopiru iz jednog malog restorana.Zapravo to je nešto između restorana i male biblioteke. Sa jedne strane je dio gdje se objeduje, na drugoj strani se nala...

Voz sa vagonima ide po raznim predjelima. Putuje šinama već godinu dana. U vagonima putnici, svaki u svom kupeu. Idemo kroz razne predjele. Posjetili smo mnoga mjesta. Prije godinu dana, odvažih se na putovanje zvano Blog. Pođoh sa tri kofera, olovkom i papirima. Zamislih sve poput projekta: Pretvori san u stvarnost ! Danas ti isti koferi, ispunjeni su naljepnicama od kojih svaka predstavlja jedno odredište.Tako dok putujem zapisujem na svakom odredištu ljudske priče. Putujem mislima, koracima, stopama kroz utabane staze. Srećem zanimljive i neobične ljude. Koji su se pridružili ovom putovanju i putuju kroz priče. Govore mi svoje priče riječima, slikama. Ponekad bez izgovorene riječi tek pogledom sve kažu. Osmjesi, brige, želje, realno i imaginarno.Sve to kriju ljudska srca i duše. Sjede na klupi zamišljeni, sretni. Hodaju ulicama svog grada. Tako su se kroz priče preplitale raznorazne teme i radovi. Ipak najviše sam pisala o osmijesima i kako pomoći ljudima, te o radosti djetinjs...