Škrinja, švelja i špajz

Kad u noći sjenke igraju ples svima dobro znani, tada neobični ljudi stupaju na pozornicu teatra. Jer jedino tada je pozornica slobodna.U to vrijeme dok sjenke lutaju ulicama, na sceni teatra neobični ljudi govore( bez da glume) kako stvari izgledaju danas. Pomjeraju se granice mogućeg i nemogućeg. Njima nisu potrebni šaptači.Oni nemaju unaprijed napisan scenarij.Oni ga stvaraju usput. Improvizuju. Ne režiraju predstavu, već je stvaraju uz pomoć svega što ih okružuje.Sve oko nas su teatri.Teatri, gdje sjene imaju svoje izvedbe. Noćne sjene sto gradom hodaju, danju su im lica sakrivena pod maskama.Tek u noći im prava lica može čovjek vidjeti. Neobični ljudi zapravo i jesu poenta priče. Oni reaguju, preduzimaju i realizuju. Oni se usude biti ono sto jesu. Bez maski.Oni ne obraćaju pažnju na to šta drugi govore.Oni su svoji u njihovom vremenu i njihovom svijetu. Ne ograničavaju ih kazaljke na satu. Ne trče za vremenom,već puštaju vrijeme da teče, pritom mudro to isto vrijeme upotrijebe da...

Kako bi bilo da, jednog dana,donesete jednu sasvim neobičnu odluku? Recimo da bi to otprilike izgledalo ovako:Prolazite pored autobuske stanice, primjećujete jedan neobičan autobus. Na njemu se nalazi natpis: Improvizuj i promijeni! Djeluje Vam zanimljivo, iako niste od onih koji vole ne predvidive stvari. Tim više što ne znate gdje vodi ta improvizacija? No odjednom Vam je dosta igre, koju igrate svaki dan. Poznajete sve igrače sa kojima ste učesnik u svakodnevnom životu. Poput magneta Vas privlači natpis. Idete prema autobusu.Vozač pomalo drijema, no iz polu sna ga prenuše glasovi, potencijalnih putnika. Pitate se gdje se može kupiti karta i u kom pravcu ide autobus? No vozač kao da čita vaše misli i kaže Vam: Karta se ne kupuje,Vi ste karta! Pravac i odredište ćete sami odrediti. Kako to pitaju se svi, među njima i Vi? Na Vama je da donesete odluku. To je Vaš izbor i sloboda. Putnici polako ulaze i vi ste se odlučili da idete! Unutrašnjost autobusa se ne razlikuje od onih sa koj...

Lutam svijetom u potrazi sam.Tek obično-neobični čovjek sam. Tražim, ne znam šta? Ali kad pronađem znaću. Lutam, a na mjestu stojim. Idem a ne idem. Smjenjuju se dani, noći, godine još tražim, ne nalazim ali naćiću. Znam, osjećam. Zastanem, poželim odustati, priznajem! A onda opet nastavim. Zapetljam pa odpetljam cijelu priču. Sve kažem a ćutim. Sakrijem u jednu kutiju, sve ono što ne želim da drugi znaju.Oni vjeruju samo u ono što vide.Ono što ne vide ne poznaju pa žive sa svojim ubjeđenjima i uvjerenjima. Pogledom sve kažem, no oni to ne prepoznaju. Pustite neka vjeruju u ono što vide, vi znate istinsku vrijednost onog što ste u kutiju spakovali.Čuvajte je, to će vam pomoći u potrazi.Vi ćete znati kad treba otvoriti kutiju.? Šta čovjek može kad drugi slagalicu za njega slože? Šta može nego osmjehom maglu otkloniti i produžiti dalje? Otjerati kišu ljudskih riječi što se odjednom na njega sruče. Niste vi od jučer, vi ste od danas! Vi ste od danas ono što niste jučer bili. Kroz suz...

Miris dunja na ormaru, ugođaj koji jesen sa sobom donosi u dom.Vatrica već pucketa u kući. Prvi dani jeseni u mom kraju, na stolu plodovi jeseni. Miris zimnice vani.Vrijedne domaćice pripremaju raznorazne đakonije.Lišće žuti i opada. Zlatne boje jeseni stižu u grad. Bundeve i kestenje to je obavezno na repertoaru. No za njih vrijeme tek dolazi. Ovih dana na stolu se nađu grožđe i kruške. O gospođici kruški ću posebno govoriti u ovom postu. Kad je stiglo proljeće (poslije duge zime) ,kruška što se nalazi u našem malom vrtu pustila je bijele cvijetove.Probudila se iz zimskog sna. Okupile se pčele oko nje, leptiri lete, ptice cvrkuću. Dive se ljepoti kruške, zelenim listovima što su upotpunjeni cvijetovima.Onda se ti cvjetovi pretvoriše u male plodove, male odmetnike.Uz pomoć sunca rasli su kroz ljeto.Ponosno je stajala dok su kiša i nevrijeme vladali.Čuvajući svoje plodove, da bi do jeseni doputovali.Jesen stiže a oni mali odmetnici zelenu boju, zamijeniše žutom.Sad i nisu više mali v...

Noć, mjesec i zvijezde igraju svojim ritmom na nebu. Stranci u noći prolaze ulicama. Ne gledaju jedni prema drugima. Nema osmjeha, lijepe riječi, tišina. Ne znam kako ne vide ovako lijepu noć? Ko zna gdje im misli lutaju? Lijepo je vidjeti ljude kako prolaze gradom i kako se osmjehuju. Lijepo je vidjeti djecu kako radosno šetaju sa roditeljima. No vrijeme, ovo vrijeme danas ima neki čudan ritam.Gdje su nestali sretni ljudi? Sad vidim samo zombije, koji besciljno lutaju. Pitanja i pitanja, ljudska skitanja kroz sfere života. Kao da na pustim otocima živimo, izolirani od ostatka svijeta. Snalazimo se kako znamo i umijemo, ovo je opstanak. Ko uspije pronaći način kako da opstane, prelazi etapu po etapu a cilja nigdje. Imuni smo na druge ljude, na dječje suze na sve oko nas. Kako čovjek može pored uplakanog djeteta proći a da ne osjeti empatiju prema tom djetetu? Danas tako i roditelji prolaze pored svoje djece. Što bi onda neko obratio pažnju na dijete, kad ni roditelji neće? Djeca su...

 U moru riječi, prave pronađi.U mrežu ih uhvati, pa u memoriju sakrij.Kad ti zatrebaju ti se sjeti i kaži. Kaži ih onom nekom, bližem ili dalekom a tebi dragom. Samo ih kaži. Ne čuvaj osjećanja na dnu mora, već ih kaži. Ne budi kao zatvorena školjka što bisere čuva.Ne skrivaj riječi u dubini duše, usidrene poput broda. Ponekad stari strahovi vladaju riječima i čovjekom.U noćima kad mirno more spi, tada odjednom, jugo puše. Brodovi izgube smjer. No onda ugledaju svjetionik. I nastave put.Tako i ti čovječe svoj svjetionik nađi i kaži.Ne dozvoli da stari strahovi vladaju i da opet znaju kako da te pobijede. Budi svoj i slobodan. Pišem ove redove poznajem ljudske sljedove.Uobičajene navike, istih ritmova.Gledam, posmatram i uvijek isto vidim. U moru riječi ne znaju pravu naći.Uvijek u mreži je ona riječ neka koja je od prave daleka. U žurbi se pogrešne riječi često izgovore, pa pogaze svo ono lijepo što si nekom dragom želi reći. I pobjegli bi da možemo, no riječi krive teku i postaju ...

Sve je manje, a sve više! Manje ljubavi među ljudima, a više otuđenosti. Ne znam zašto, vjerovatno zato?! Ljudi kao da su uzeli nekakav serum i popili za zaborav! Postali su imuni na druge ljude. Sam, još nitko nije na ovoj planeti opstao i od zraka živio. Zamislite da ste sami na ovoj planeti? Doduše, ponekad se čovjek tako i osjeća. Gdje je nestala ljubav? Možete li joj trag naći i vratiti je u ljudska srca? Možemo li proći ulicama naših gradova i vidjeti ljubav, osjetiti je? U ovo vrijeme, rijetko se sretnu takvi primjeri.Bilo da je riječ o ljubavi među dvoje ljudi, onoj prema djetetu, čovjeku, samom sebi i životu.Ima li je ljudi, upalite svijetlo da je nađemo i izađemo iz mraka u kom živimo?! I kad je dan u dušama našim mračna su osjećanja, sa ljubavi veze nemaju. Kako je zaboravljamo, tako lako kao da ni postojala nije?!Gledam ljude, svakodnevno i posmatram kako se ponašaju. Ne znam šta bi vam rekla, kad i sami odveć znate?! Žive u nekom svom filmu sve je brzina, nemaju vr...