Škrinja, švelja i špajz

Kad tišina progovori, sa usana, kad riječi krenu. Riječi što skrivene su bile u duši, tamo negdje u dubinama ljudskih osjećanja. Gdje rijetko kad svratimo. Tamo stanuje tek paučina. Tada shvatimo da lutamo godinama, a cijelo vrijeme pred nama odgovori sami šapuću. Šapat, poput tišine, vjetrovi sjevera pojačaju njegov zvuk. Melodija koju naša duša poznaje. U kojoj galaksiji živimo? Kao kapetani brodova plovimo, zvjezdanim stazama. Nepoznato u poznatom, izgubljeno u nađenom. Da, to smo sve mi! Lutamo, o lutamo, kroz prostore, kroz ova vremena. Tragovima, što su nam poznati. Posute mrvice na putu, tragovi koji vode do cilja. Cilj, imamo li cilj? Imamo, no do tog cilja staze više puta prolazimo. Umorni od lutanja, od traženja, jedno te isto, pa ispočetka. Izuzetak do izuzetka. Zvuče kao monotonija ispisane rečenice, no okrećem kormilo broda ka drugim zvjezdanim stazama. Izlazim, idem vani. Doviđenja ponavljani dani. Utrošeno vrijeme, na beznačajne teme, doviđenja i tebi. Ne, ne vra...

Koliko se može zapisati nota, od svakodnevnih anegdota? Otpalo mi dugme sa kaputa. Stavljam ga u džep, prišiću ga sutra. Kažu biće bolje, idu bolja jutra. Tako jedni drugima govorimo. Realnost tih riječi, na tasovima vage, važemo. Ti to možeš, mi to možemo! Da, ako istinski vjerujemo!? Ko te danas pita, kako platiš ratu kredita? Kako spajaš kraj sa krajem, od ne mogućnosti stvaraš mogućnosti? Po noći ne spavaš od briga, jutro se bliži i sat će da zvoni. Obaveze čekaju te nove, a san te pozove. Rado bi odspavali par minuta, ali sat ide naprijed teče vrijeme. Radiš od jutra do sutra, na poslu uvijek neka gužva. Djeca u školi ili na fakultetu, trebaju knjige, idu na ekskurzije. Sve to treba da platiš i naravno ratu kredita da uplatiš. A tek kad računi počnu da dolaze, oči taj dio sa kovertama zaobilaze. Kao košnica pčela u glavi da se čuje. Ko ti vjeruje, kako ti je? Kad jutrom iz kreveta ustaneš bodriš sebe i kažeš: Nemoj da odustaješ. Znaš ono kad ti dan lijepo krene, pa ga nešto...

Vozim bicikl, nemam auto, ja sam ekološki tip čovjeka. Pišem pisma, iako danas čudima tehnologije komuniciraju, mene pisma na lijepe trenutke asociraju. Nisam savremeni tip čovjeka. Puštam gramofonske ploče, tako slušam muziku, volim tu staru naviku. Danas od vinil ploča satove izrađuju. Ljudi ih rijetko kupuju pa kažu da ih recikliraju. Od stare odjeće, pravim novu, neki to retro zovu. Volim filmove crno-bijele, i u boji. Gledam stare klasike, u filmovima današnjice, neke čudne tematike. A starke patike? One su neponovljive. Volim rock koncerte, tako bi lijepo bilo, da se može vratiti kvalitet muzike, ovu novu ne razumijem. Mi smo generacija, nekih drugih portala. A u današnjem vremenu bismo bili Antuntun, imali bi neobičan um. Kad vidim razne oblike, u svakom prepoznam znakove i slike.  Zvijezde i mjesec prašinu prosipaju. Kad po toj prašini hodaš stope ostaju.Vidi u svemu oko tebe ljepotu, prepoznaj je i ponesi u mislima. To su putokazi u potrazi. Da li možeš da plešeš k...

Nisam pisac, ni umjetnik. Možda, odmetnik? Ma ne, nisam Robin Hood novog doba!? Kroz snove mogu proći u tišini i po noći. Možda tamo sebe pronađem ? Nisam ni glumac u pozorištu sjena u trenutku vremena .  Ne, niti sjena, neko jak kao stijena, ne nisam!? Nisam ni pripovjedač priča koje skupljah po svijetu. Nisam ni ptica u letu. Ko jesam ? Odgovor na pitanje to tražim iz dana u dan . Zapravo sam arheolog sjećanja, jer u duši tražim dio po dio slagalice da pravu složim . Čemu težim, od čega bježim? Mogu da plačem i da se smijem. I sve to da vidiš mi na licu. Opet sakrijem neku sitnicu. Naučile me godine koje su prošle. Prašina i tišina koju pišem po papiru olovkom, kao svjedokom. Taman kad pomisliš da sve znaš, pobjegnem . Možeš čitati i pročitati sve, ali ne i moje korake! Ti ne znaš njihove putove i kad nađeš tragove. Ja ih sakrijem. Mogu i da letim tamo negdje u snovima i u danima koji dolaze. Mene teško pronalaze, jer uvijek pobjegnem. Nađem način da idem nekim stazama koj...

Jeste budni ljudi? Stiglo je proljeće.Dobro ima i kiše, ali sunce se nekako kroz oblake pojavi. Nekako mi se čini kao da je sve oko nas prizma, kroz koju se uz pomoć svjetlosti prelamaju boje. Kapi kiše ih razliju.Tako rukama poput kista možeš slikati, slike.Na rukama ostaju boje. Kad ruke staviš na kišu boje nestaju.Kakve boje koristite tako se osjećate dok slikate. Slika koja nastane,predstavlja Vas. Slikaš mislima koje ruke vode. Jedna takva slika doputovala je mislima ka meni. Slikaću Vam je riječima, a onda na kraju posta biće i prava slika. Idem kroz grad, prvi dan proljeća. Na voćkama prvi cvijetovi i već mirišu.Lagani vjetar ih pozdravlja.Pozdravljam ih i ja. Kažem: Proljeće, Dobro nam došlo! Zeleni se trava, sve se budi,a imalo je mnogo vremena da spava.Boje, konačno se po prizmi razljevaju boje. Osmjesi na licima, ljudi pozdravljaju. Kao da su se i sami iz zimskog sna probudili? Plešemo po proljetnom danu, u ritmu vremena. Negdje iz daljine dopire muzika, koju priroda stv...

Kad jutrom otvoriš prozore, dok drugi spavaju i sanjaju. Kad pogled uputiš ka daljinama, a sunce proviruje iza oblaka. Kad uhvatiš kap rose na dlanu i osjetiš miris proljeća u stanu. Tada pogledaš  i vidiš stijene. Čovjek na stijeni stoji, ne čeka brodove ni davno prošle vozove. Ne čeka ljubav da dođe, ni dan, da tek onako prođe. On ćuti, pogled njegov baš poput tvoga u daljine seže. Prolaze ljudi i pitaju ga: Da li je dobro, koga čeka i traži li nekoga? On ćuti i dalje, nikom ne odgovara. Ljudi produže i nastave svoj put. Čovjek stoji potpuno miran ni traga od pokreta ni odraza bilo čega na licu. Ne možeš pročitati u njegovim očima šta osjeća? Odlazim iz stana ulicama, idem pravo ka stijenama. Dolazim i stajem pored čovjeka. Zaista onako je kako iz daljine izgleda. Slika bez riječi. No vidiš u dubini tih očiju nešto što opisuje njega kao osobu.Vidiš mu sjetu i da je izgubljen kao dijete kad zaluta pa ne zna kući da se vrati.Vidim da bi sa usana riječi potekle i da bi mnogo tog r...

U arhivi vremena sve je nekad bolje bilo.Bila je to stvarnost, a nije se tek snilo!Sad u arhivi vremena i ljudskih duša nastala je suša!Gdje je pjesma da nas vodi i oslobodi?Da nas oslobodi savremenih-vremenskih tokova?Gdje su pjesme što su umjetnici pisali? Pjesme što su uz gitaru dozivale sjećanja?Otvori vrata drugom čovjeku, starici, gospodinu, majci što nosi dijete u rukama, prosjaku! Jedna djevojka je tako dok je čekala svoj red u čekaonici,stajala pored vrata i otvarala ih i zatvarala ljudima.Svi su je začuđeno gledali!Govorili su joj:"Drago dijete ti svima otvaraš i zatvaraš vrata!" Da si svakom uzela po dinar, mnogo bi novca zaradila! Njihova reakcija na djelo djevojke je suša u arhivi duša! Djevojka bi se samo osmjehnula i nastavila po svom.Otvorila je vrata starici koja joj reče:" Nekad sam gradom išla i sve sama radila. Sad me drugi vode i pomažu mi evo ti i vrata otvaraš!U očima te bakice ogledala se neka posebna toplina. Prenijela je djevojci poruku koju j...