Škrinja, švelja i špajz

Obično, a melodično. Neobično, a pragmatično. Ničije, a nečije emocije. Svijetom razasute ćute i čekaju te. Uobičajena jutra i nada za sutra koje dolazi. Ljudi u potrazi. I nedostaje onaj gram na tasu vage da dođe do prevage. Jedno zrno pijeska u pješčanom satu. Dašak vjetra u ovom teatru. Koliko si puta bio ptica bez staništa, zatvarao vrata iz inata sebi i drugima? Hodao bez nade, čekao da sat još jedan dan ukrade. Da otkucaju kazaljke svoj kružni tok. Da sa sijalice svilena buba odleti i da se same pokupe mrvice na salveti. I brojao minute, gledao te krugove što vode kazaljke. Ti živiš uspavano, a sve prolazi. Reci mi jesi li u potrazi? Koliko si puta zakrpio flekama sako stari? I složio stvari po redoslijedu. Shvatio si to kad si pogledao u ogledalo. Sve teče i ide sad oči stvarno vide. Navij sat da opet zazvoni i probudi se. Zaboravi na ... sebe pronađi. Tu na vrhu grada stojimo sada i gledamo kako inje lagano pada. Te ledene iglice, što je priroda odabrala i nama ...

Suncokreti lice suncu okrenuli. Odroni krenuli. Brod plovi nemirnim rijekama, imamo staklo na rukama. Otiske ostavlja. Vani taština što otima ono nešto u ljudima. Tonemo do dubina gdje stanuje odjek tišina. U tim parabolama pogledi se traže, jer njima se sve otkrije i kaže. Galerija hodajućih portreta. Kojom kruže dva nepoznata lika. Ko li se tog sjetio pa tok vremena poremetio? Prsti isprepleteni, ispod snjegova zaleđeni. Jutarnje kapi rose, u noći po žaru gaze noge bose.  Ljudi postaju hodači, umjesto stakla u ruci grane drveta. Nema razmaka niti pomaka, sve je zamka od par koraka. Suncokreti, vrijeme leti, više neće sa ljudima da se druži, kazaljka na satu samo kruži. Uspavani su u nama postali svi oni ljudski maniri, svako u svom svijetu živi. Pepeo se rasuo jer je vatra dogorjela, nestao je žar, dogodio se u čovjeku neki kvar. I nema tog majstora da otkrije gdje se nalazi pa da ga popravi. Neki dio nije tamo gdje je bio. Rastopio se i razlio poput žive, gledam ...

Isključena, uključena ovdje i ondje mogu biti, van dometa ovog svijeta i  otputovati na neku od planeta. Čujem ne reagujem. Kao razumijem šta mi govore. Jer mi se sve riječi u nevidljive pretvore.Vremena treba da mi se poslože. Vješto mi bježe. Oduvijek nekako, ja tako. Tu sam, a nisam. Prisutno odsutna, odsutno prisutna. Čudna i nelogična, misteriozna i neobična. Pisaća mašina otkucava, duša zapisuje kako me neko opisuje. Ljudima sam inače smiješno biće koje se kreće. Van svih parametara, po kojim se drugi vode. Ja sam dijete prirode. I oduvijek, a čini mi se i zauvijek ću biti neko ko se uspije skriti. Negdje sam drugo, ne tamo gdje oni misle da bi trebala biti. Znam toliko smiješnih trenutaka stvoriti. I u totalnu katastrofu iste pretvoriti. Onda ih dovesti u red. Čudan je taj moj redoslijed. Vidjeti u svakoj sitnici neku poruku i znak. Ići ulicama dok pada mrak, slušati muziku i plesati. Kao da imam cipele koje ne mogu stati. Gledam kako listovi sa drveća odlaze na nj...

Prosjak i dama, svijetlost i tama sjede na stolicama oko tebe. Dijagonale red prave. Jednu tačku na zidu imaj u vidu. Kad se dogode apokalipse u tebi, zidovi će imati pukotine po sebi. Iz pukotina će rasti korijenje, pustiće listove, cvijetovi će otvoriti latice. Šarafi i matice spajaju dijelove. Pred tobom vrata od čelika. Postaješ ranjena zvijer u tijelu čovjeka. Čuvaju je u tebi korijeni na rukama. Noćas u tebi budni su nemiri. Otimaju se tvom biću, ti ih zadržavaš. Kome pripadaš da li znaš? Tražiš po zidovima ima li algoritama. Poredani su u niz znakova. Linearno programirani u tvojoj glavi sortirani. Šta ako ti kažem da su revoltirani ?! Soba je poligon koji treba prijeći. Smjenjuju se dani, jedan prozor tvoj pogled je u svijet. Jesi li spreman za preokret? Misli su košnice pčela, trutova i radilica svi u isti glas zuje, niko te ne čuje. Sabiraš sve i raspoređuješ. Bude te iz stvarnosti ove krajnosti. Čuju se otkucaji sata. Iz sata izlazi ptica rugalica. Isto pitanj...

Postoje svjetovi nama daleki i drugačiji, na ivici stvarnosti i fantazije. Postoje priče koje liče, no ipak su različite. Bijaše to, ne u ono nekad davno vrijeme, već jedne jeseni. Kad je mladić krenuo u potragu za djevojkom koja mu se pojavila na prozoru negdje u zoru. Listovi padaju sa drveća, sve na jesen podsjeća. Noć dođe prije i sve što je bilo, možda i bilo nije. On je spavao dubokim snom, i sanjao je nestvarno biće. Melodija ga prenu iz sna. Tada na svom prozoru ugleda oka dva. Ogleda im se duša cijela, u misli mu se zaplela. Ta oka dva neobične boje. Rođena iz kapi rose na cvijetu, imala je duge kose. Imala je na sebi krila i okrilje, bila dio sna i zbilje. Obitavala je na oblaku, istkale joj vile haljine. Rijetko se ona ljudskim okom mogla vidjeti, uvijek bi se vješto uspjela skriti. No njegove misli odlučila je pohoditi. Imala je snagu vjetra, doputovala iz sunčevog spektra. O jeseni je oblake slala da donesu kiše. Zagrlila ga je rekla  da se zove Vilani i ta...

Stojim, ožiljke brojim. Eto tek tako, iz navike. Urezani su duboko, te nesavršene neravnine, stvorile su savršeni mehanizam odbrane. Svaki ožiljak ima svoju priču. Skupila sam ih poput poštanskih marki i razvrstala po rednim brojevima. Oni ograničavaju beskonačnost. No tako raspoređeni bolje funkcinoišu. Kolekcionar nisam. Našla sam se u ovom vremenu, u pravo vrijeme. Pogrešno vrijeme ne postoji na mojoj mapi. Nisam zalutala iz nekih drugih portala, pa greškom ovdje ostala. Nisam hologram niti se mogu teleportirati. Ovdje sam i tu mogu ostati. U ovoj okrugloj planeti, gdje god odeš tu si. Tamo gdje sam ja, već odavno je tama, svijetlost se pojavi tek u osvit dana. Kupujem kartu do praznina i poželim da se izgubim u tim prazninama, nisam bila tamo ima mnogo vremena. Tamo kad odeš ništa nema, a sve ima. To je ono kad zaviriš u najdublju tačku svoje duše ogledalom kroz sunce projektuješ zrake.  I vidiš prelamanje, koje te dovelo do određene tačke. Nosim značke ručno iz...

Ljudi u pokretu, zemlja u okretu oko svoje ose. Maske i velike cipele klovnovi nose. Sjetih se filma od Jean Paul Belmonda i pamtim klovnove još od onda. Možda ispod tih slojeva boje se krije lice koje otkriva sve tajne tvoje? I pretvoriš se u tog zabavljača postaneš odraz smijeha i plača. Jedno uvijek, drugo nadjača. U svom kostimu izvodiš pantomimu, imitiraš oblike, riječi i slike pomoću mimike. Crtaš na licu svome olovkom osmijeh jedan, to lice u ogledalu gledaš. I jednu suzu (ne pravu) puštaš zaboravu. U sebi otkrivaš nove svijetove, okrećeš listove omiljene knjige. Kao da će neko za tebe ispisati stranice nove, dok u areni cirkusa na pozornicu neko te zove. Vidjećeš ljude kako očekuju od tebe, ono što ne očekuju od sebe. Velike cipele za male korake, ti pretvaraš oblake u oblike. Crveni nos, velika dva dugmeta i sa tregerima hlače. Rijetki vide klovna da plače. Uvijek nasmijani u paleti boja. Oni ne znaju da, dok ih zasmijavaš, plače duša tvoja. No skupićeš snagu i ...