Škrinja, švelja i špajz

Pomjeraju se lica kao u sobi sa ogledalima, a ovo nije muzej iluzija. Ovo je još jedna u nizu aluzija. Čitamo odlomke mi smo dio programa, mi smo mašine. Svakodnevne trase koje prelazimo, iz kuća izlazimo, u kuće ulazimo. Jedna traka poznaje putanju naših koraka. Napamet učimo lekcije po zakonu inercije. Tijelo se protivi emociji. Po satu živimo, tom jednom krugu pripišemo zaslugu okretanja kazaljki. Zone dana i noći kojim ćemo samo proći. Sat zvoni, otvaramo oči, buđenje i još jedno ponavljanje. Živi dane tebi odaslane, neka ti na dlanove stave kamenje, ne oblikuj ga, pusti ga da bude ono što je i bilo u tvom dlanu pronašlo utočište, u tvojoj se ruci skrilo... Naš um je olovka. On diktira, mi pišemo. Ali da li ste znali da ste srcem sve tekstove otkucali i dobro ih sakrili, pa ih pronašli i čitali kad vas ništa sati na satu nisu pitali. Pitam te...da tebe pitam... Vidiš li kako cvijet, cvijeta? Živiš li ljeta? Vidiš li kako mraz zimu dočara i kako inje staklo išara? Sv...

Prostorija, unutar prostora, odvojena zidom i vratima. Nasred prostorije telefon. Zvoni...on uzima telefon u ruke, sjeda na pod i podiže slušalicu. Čuje glas... Šta radiš? Sjedim na podu, čekam da odu uspomene. Ugledam oči njene, iz ponora me izvuku, ona mi pruži ruku spasa. Opije me melodija njenog glasa. U meni mirno more jugo zatalasa. Prekršim dato obećanje, da je neću voljeti, da je ona samo sjećanje. Ko je ona? Bila je srna ranjiva, leptir što leti, a krila slomljena. Sad je drugačija...bol mijenja...duboka je rana njena. Ona je uvod u razvod od pameti, vatra koja plamti, ona u život vrati. Apostrof za moje nepotpune riječi, njen dodir liječi. Ona je moj svemir, uspavani nemir, koji moje snove rasprši. Sazviježđe na ovom plafonu. Čak i tvoj glas me podsjeća na nju, dok ga čujem u telefonu. Gdje si je vidio prvi put? Vidio sam je u kinu. Sjedila je u redu ispred mene. Zračila je ljepotom, onom koja iz duše samo može takva biti, obično- neobična djevojka. To več...

Nema ljubavi u srcu grada, ima je u duši na periferiji sreće... Godinama pišem ovu rečenicu dok izgubljeni ljudi lutaju. Ko zna? Možda poput tebe zastanu, pročitaju i sebe zapitaju... U nama ljudima srušene su arhitekture srca. Ostale su ruševine, ruševina, i vjerujemo da tamo još nečeg plemenitog ima... Nema tog teksta na papiru, ni trika u šeširu koji zna sve o nama. Vidiš, kad te drugi ljudi upoznaju, oni o tebi, više od tebe znaju. Ako se jedan dio tvoje slagalice ne uklapa, ne uklapaš se ni ti. Parametri, konstante koje nas prate. Ti bi nekad radije odabrao tišinu, oni biraju razgovor. Ti bi da te ništa ne pitaju, oni ne odustaju, čak umjesto tebe odgovaraju. Dođu ti dani kad bi suze pustio da idu, kao kapi vode iz česme, ali da niko ne zna, jer znati ne smije. Onda postaviš osmijeh na lice, pa ga popraviš da stoji pod pravim uglom. Ideš, po nacrtanim stopama, kako se uklope i preklope, kao da je drugima važno tvoje biće etažno. Oni vide one dijelove koje su sami skl...

Večeras, dok noć ulicama šeta, mnogo riječi plesom ćemo reći. Ko nas je doveo u snove, tebe u moje, mene u tvoje? Gdje smo se sreli mi? U vremenu gdje se snovi nižu kao perle, koje staviš oko mog vrata. Ista ulica, ista lica, mi u plesnim cipelama, plesnim koracima svaku noć plešemo, ti nešto čudno osjećaš. Pitaš se da li me znaš. Jer svaku noć iznova me upoznaš. Muzika klasika, okretna igra čista romantika. Ples bez riječi, koji je sve ono između koraka... tango. I ovu noć s' tobom ću plesati, onda ću nestati, kad otkucaju ponoćne minute. Koliko te volim reći ću ti plesom ovim. Hod u zagrljaju, osjećaji oslikani u pogledu. U toj igri strasti i predanosti jedno drugom posvećeni, rukama povezani i probuđeni... Crvena haljina, usne od pamuka, duša poput baršuna. Divlji vjetar u kosi cvijetaju prkosi. Nosiš odijelo za tango. Crni smoking i košulja, na košulji manžete. Skriven pogled obodom šešira, u tvojim očima se ogleda moć pogleda. Igraš ulogu džentlmena u ovim vre...

Predvečerje... dan odlazi svojom putanjom i drugi broj na zidnom kalendaru sutra će zauzeti svoje mjesto. Kotrljaju se dani, kao točkovi na starom fijakeru što ulicom prolazi. U današnje vrijeme (razumije se) rijetko je tako nešto vidjeti. U fijakeru dvoje zaljubljenih i zagrljenih... ljubav. Stojim na terasi stana, stara gradnja, ovdje su još uvijek užetima povezani naši prozori. Nekada su stanari grada pomoću užeta jedni drugima dostavljali novine, ili ako u kući zafali kafe i šećera. Prodavnice su nedjeljom bile zatvorene... U jednom trenutku spazih na jednom užetu zakačenu kovertu. Pismo, adresirano na moje ime. Pomislih kako neko ima smisla za humor. Jeste da ovdje provodim mnogo vremena dok slikam slike. Možda se poštar htio našaliti pa mi je ovo pismo putem užeta odlučio dostaviti? Otvaram kovertu i uzimam pismo. Pisano nalivperom prije nekoliko sati. Čitam... Dozvoli da se predstavim, to je važan podatak koji ne bih da izostavim. Izgledam kao flegmatik, ponašam s...

Ona odlazi, tamo gdje vjetrovi pijesak nose. U ruke uzima pramenove kose i plete pletenice, plavom bojom boji lice. Obuva mokasine do koljena, djevojka iz Navaho plemena. Na njenim leđima nacrtan tribal krila, koji dugom pamučnom bluzom skriva. Dijagonalno posred lica povlači crnu traku, ona hoda po mraku. Odvaja dvije strane svog bića tom linijom. Niko je ne poznaje, niko još tu divlju prirodu ukrotio nije. Taj duh sokola i njegovih krila, ona je slobodna, koliko god zarobljena bila. Navaho pokrivač pakuje u torbu. Ide tamo gdje drvo kamen postaje. Ide put Slikane pustinje gdje su zrnca pijeska u boji da tim zrncima unutrašnjost svog bića spoji. Oko vrata stavlja ogrlicu na kojoj je kamen tirkiza čuva tradiciju svog plemena. Kao vjerna sjena sokol je na ramenu prati, njeno ime je Malati. Kažu, kad vidiš sokola da nebom leti tada po danu  Onu koja hoda po mraku možeš vidjeti. U noći se vide jedino njene oči. Nepredvidive su kao i ona. Malati (slikati i bojiti) je sok...

Nismo sami ti i ja, sigurno postoji još ljudi koji su poput nas... U tim hladnim sobama, skriveni su, čekaju, kao mi što čekamo. Vidiš li kako se svijetlost mjeseca dijagonalno prelama kroz ćoškove...znak da je već 20 h. On dolazi uvijek na vrijeme, ne kasni niti jednu minutu. Upravo ostavlja paket u poštansko sanduče. Neće pozvoniti, zna da niko ne želi vrata otvoriti. Paket će ostaviti i niz ulicu otići ka drugoj kući. Koliko dana, istih dana, sreća je, ti si tu, jer ne bih ovo mogla sama. Odmaraj, nisi spavao noćima, ovaj put ja idem po paket, nemoj da mi sad odustaneš i odeš bez pozdrava, onako kako ti to znaš. Svaki put kad otvorimo poštansko sanduče, oni odluče... Noć poprima svoj oblik koji nije onom našem nalik. Trebamo jedno drugo da bismo izašli iz ovog prostora. Tebi jedino mogu vjerovati. Znamo se godinama, još otkad smo bili djeca. Drugačija si... Nisam toliko drugačija, tek jednu mrvu više od onog što u mom biću piše. To sam i dalje ja, djevojka koja živi...