Škrinja, švelja i špajz

Odrazi svijetlosti, zvuk koji odzvanja... emotivna stanja... Dodirne površine i otisci prašine. Ogledala... prividna skretanja... a vi mi postavljate pitanja... Stojim na ivici, formiraju se novi pravci. Zaklonjene prepreke... svijetli i tamni kolobari prstenovi u spektru... Gledate me u oči... baš tada strah odluči da se suoči sa svima... u meni ima... samo tišina za vas... Slušajte šta govori moj glas... Pitali ste ko sam, reći ću vam ono što znam... Ja... ja postojim u nekim dalekim predjelima izrezbarenih sjećanja. Odrasla među vukovima... slobodna i samotna, ne idem ti ja među ljude. Koža mi je očvrsnula na sunce, kišu, snjegove, ljubav i dodire... Sunce noći... dijete snova... pisac razasutih stihova... sviram gitaru pomiješanih akorda ostavljenih negdje na pučini od snova. U škrinji zatvorenih osjećanja i knjizi što je ključem zaključana. Tamo živim...tamo gdje su suncokreti sunce u noći. Nekad u svitanje dozvolim da sunčeve zrake dotaknu moje lice dok još spavaju...

Recite vi meni kakav je osjećaj biti ovdje sad kad je sve drugačije? To ti je osjećaj kao kad ti život zamota palačinku s' marmeladom i šunjaš se kradom kao dijete i ništa slađe od toga nije... to da si me pitala davno prije... Sad ideš gradom kroz ulice i želiš da sve smisao dobije. A cirkus u tebi je... Oko tebe... e... to je posebna priča. Pa kad se sastave, a ne mogu da se rastave svjetovi oko nas i oni u nama... Nastane opšta galama, a ti  sve želiš da utišaš pa se više i ne pitaš nego samo skitaš. Tako ti je meni dijete moje... a još sam mlad bar tako mi godine stoje. Nego, duša kaže da mnogo više godina važe. Slušam dušu moju i mudru riječ koju izgovore oni što ulicama prolaze. Biće da je slušajući te riječi duša godinama naprijed uspjela uteći. Čitao sam knjige ostavio brige na ćošku ulice, kišnicom bi umio lice i našao bi mrvice hrane tako ti ja nižem dane. Vidiš one visoke zgrade tu su zamišljene ograde koje ne prelazimo. Zamišljene ograde...kako to mislite. ...

Ne pitaj ništa, i ništa ne govori samo ovaj prozor zatvori. Nisam ja među zidovima niti sam ih sagradila da me ljudi ne vide... Ovaj razgovor nigdje ne ide. Zarobili su nas između želja i ponosa pa sad kidaju konce tišine i govore u naše ime zaboravi me... Kako me možeš podsjetiti na nešto što u mom sjećanju ne postoji? Nisam zaboravila jer nemam šta zaboraviti. Da bi zaboravio prvo to trebaš imati u sjećanju. Ja kao što vidiš, nemam. Ne mogu sama bez tvoje pomoći ovaj put od vatre proći.  Treba mi tvoja pomoć ove noći samo budi tu... Evo ušunjaću se tiho i nećeš znati na prstima ću hodati.  Nemoj nikom reći gdje sam se skrila. Ako ipak kažeš reci da ne znaš ko sam i da sam tu tren jedan bila. Da sam zalutala i za put te pitala ime ti nisam rekla. Nemoj misliti da je ovo ljubav čak ako to tvoje srce želi mi smo se samo u ovom trenu sreli. To može biti jednostavno susret tvoje i moje duše koja kao jedna diše i ništa više...  Ništa više od spleta ok...

Sjetila sam se... neko me podsjetio, neko mi je vratio stranice što su lutale maglom dana i sačuvao riječi sa usana. Vjetar sjećanja nosi, a ova moja mašta mu prkosi. Otvorila sam onu knjigu što stoji na polici čini mi se otkad te znam. A znam te tek toliko da prstima te mrvice sastavljam u neku nepravilnu figuru vajanu mojim tananim osjećanjima. Jer, šta ti znaš i šta znam ja o jednom trenutku u kom smo plesali i svirali u isto vrijeme, a vani je bilo nevrijeme. Pitala sam umjetnike kako su uočili i pretočili svoja djela, a kasnije ih obični ljudi tumačili. Da znam kako da te protumačim dugometražnim filmom na traci koja je zapisala sve rečenice. Animirano iscrtavam tebe kao lik u nekom crtanom filmu. I znaš pravo imaš... Smiješan si na ozbiljan način. Eto toliko si jednostavan, a opet nisi. Ma čini mi se da ti od običnog dana stvoriš neobičan. Da baš tako nekako... Čitaš ti ono što napišem pa onaj tvoj osmijeh meni dobro znan slova poreda po stranicama i da poseban smisao is...

Noć perle niže... ostani tu, ne prilazi ni korak bliže. Dovoljno si blizu to je rastojanje gdje sasvim dobro čuješ moj glas i vidiš lik. Ne boj se, samo želim znati ko si ? Ne bojim se... O tebi su pisale novine, a ja sam, kao da te već znam. Rijetko čitam novine, kad vidjeh tvoju sliku moje se misli sakriše u uglove i sa sunčevim zracima stvoriše trouglove. Znao sam da treba da te pronađem. Uzeo sam stvari, zaključao vrata samotnog stana, kupio kartu za voz i putovao. Ja sam tebe sanjao... i ne znam kako, ali te znam. Sve sjećanju puzle otimam, ali ono ne želi ništa da mi kaže. Od tog trena moje oči te traže. U snu sam čuo gitaru, vidio kosu što pada po ramenima, a lice ti prekrila sjena mjeseca. Kao što sad stojim pred tobom u snu sam stajao, gledao kako sviraš, tvoj glas akorde ukrade, stavi na žice i šapat duše tvoje stopi se sa šapatom duše moje. Nemoj otići... molim te ostani ova tri sata, otvori od svoje duše vrata. Ta vrata su odavno zatvorena, nema ključa da ih ...

Nas dvoje...mi smo upetljali jednu umjetnost u drugu, pomješali slikarstvo i poeziju. Stihove slikali, slike  pisali. Zato... ovo što ću ti reći sad izjavljujem relativno emotivno...volim te objektivno (stvarno). Volim te dvojako jednako kao što se zemlja okreće oko Sunca i svoje zamišljene ose. Ti si moja rotacija i  revolucija. Ova frekvencija emituje talase emocija. Zamisli i pomisli da si ti kao što nisi...čičak na mom džemperu, karta u koferu, ptica na dlanu. Gdje krenem ti si tu...u svakoj riječi otkucanoj na pisaćoj mašini...u mojim mislima u napisanim pismima. Čujemo li kako šapuće jedno davno proljeće u ljetu, jedna jesen u zimi jedna pjesma napisana u rimi. Sačuvaj te šapate... kad noćima san neće ka očima... samo nađi tu radio stanicu u srcu. Dok ne spavaš da li se prisjećaš...da li osjećaš pod prstima kosu koju raspleteš. Prazna soba, a puna stvari...sjena vremena...pišem na koverti slova tvoga imena... Izlazim i ostavljam taj stan...pismo stavljam u po...

Rekli su... postoje mjerila ljepote i dobrote. To su one linije nacrtane olovkom na listu papira pomoću lenjira. Reći će šta je ljepo, šta nije, šta je pravo, a šta krivo, reći će ljudi sve živo... Ti što moje cipele obuvaš i misliš da me znaš prijeđi sve puteve, tada reci da su moje suze i smijeh ovakvi bili oduvijek. Vjeruješ da jesu... Nisu... Vidi moje noći, moje dane, doživi sve panorame. Više smo mi od fotografije. Znaš li ti šta ja mislim kad govorim u tišini, i šta ćutim u galami? To što imaš u opisu mog lika, to nije ni približna slika. Raste nivo vode, niko u ovoj masi da pruži ruku da te spasi. Znao si...zar ne...rijetko šta ljude dotiče, a rijeka teče... Čudno je što me gledaš, a ne vidiš kad sve sabereš i podjeliš, spoznaš tuge i pruge... Ko sam zapravo ja... Čovjek sam, nisam od čelika, dotakne me ljudska vika. Riječi kažu bez da ih slože...danas to tako može... Ljudski je suze pustiti, da ti dušu vide dopustiti... to znači da se tvoje lice u maske ne obl...