Škrinja, švelja i špajz

Poslaću ti papir i pero da putuju vozom za Sarajevo... Ti poneki red napiši pa mi poštom pismo vrati... Na tvojoj i mojoj strani jastuka isti su sati... Je li već postalo hladno, sad je vrijeme kad se ozebe, ugrije li te ono naše ćebe... sad kad nisam pored tebe. Lutaš li bez razloga... a s' razlogom... Vidjela sam pred izlogom  gitaru... podsjetila me na tebe... na tvoje ruke kako sviraju... te žice sjećanja u dušu diraju i vrate u... novembar na pragu decembra... u dugom kaputu idem ulicama Sarajeva... te noći kad sam te srela... kad sam vidjela dva oka zelena. Imao si ulaznice za kino, tekli su sati u tvojim rukama bila je knjiga mudrosti pitao si me često: Hoćeš li odrasti, ili ćeš dijete ostati? I kao da se zavrte krugovi nekih nadanja... javili su da večeras neće biti padavina... pročitah u dnevnim novinama... a šta one o noćima znaju gledamo kako upravo prve pahulje po nama padaju. Ne zaledi trenutak u vremenu, samo pusti neka traje... Zima novembar na pragu dec...

Pišem ti pismo... da tebi osobi koja će to pismo pronaći. Čitaćeš riječi, izvajati moj lik, a nećeš me znati. Vidiš, ti si meni poznat. Ništa te neću pitati, jer znam da ne voliš pitanja, a i da te pitam kako bih mogla znati odgovore. Jer, nema adrese na koju možeš pisati to nisam naglasila u pismu. Upravo dok pišem, smijem se... jer već vidim tvoje lice koje začuđeno čita ispisane riječi i gotovo da si na rubu odluke da odložiš pismo i odeš niz stepenice. Lift tada neće raditi, a, ti ne voliš zatvorene prostore sa ponekim urezanim potpisom slučajnih putnika. O da, da ne zaboravim u zgradi br. 57. večeras neće biti struje. Djevojka i mladić koji šetaju ulicom će se zagrliti u 23.00h, onda će on iz džepa izvaditi jednu kutijicu... i ne, nije to što misliš. Neće je zaprositi... Pokloniće joj jedan ključ... Ne od stana... zaplele su se tvoje i moje misli... To je ključ od jedne male radnje... ona ima želju da otvori prodavnicu knjiga. Sviđa mi se što ima romantike u tebi. A n...

Kako si znao gdje se nalazim? To rijetko ko zna. Jer ja sam djevojka iza prozora... vidljiva, a nedodirljiva iza stakla. Kažu za mene... Ne može je ništa povrijediti i kad vidiš da joj idu suze niz lice tada je najjača... A ne znaju oni da sam toliko puta izvukla hrabrost iz džepa, iz srca, i rekla mogu ja to. Ovo oko mene je složena kutija gdje se od zidove odbija svaka izgovorena riječ i vraća se istim putem ka meni. Bumerang... bumerang smo nekad sami sebi. Tu, baš tu gdje stojiš, bila je stolica. Sjedila bih po noći i gledala kroz prozor. Onda sam stolicu sklonila što dalje od prozora. Kao da zatvaram svaki izlaz ka svijetu i ljudima. Ako ne znaju za mene, ne mogu me povrijediti. Pored mene spakovane stvari, jer svaku večer želim otići iz ove pustinje... a ipak ostanem. Gdje da krenem, reci mi... vidiš li ti šta je vani... srušeni dani. Ovdje sam gotovo godinu dana, zaokružujem ih na kalendaru. Sve više krugova, sve manje brojeva za zaokružiti. A sve više poruka k...

Odrazi svijetlosti, zvuk koji odzvanja... emotivna stanja... Dodirne površine i otisci prašine. Ogledala... prividna skretanja... a vi mi postavljate pitanja... Stojim na ivici, formiraju se novi pravci. Zaklonjene prepreke... svijetli i tamni kolobari prstenovi u spektru... Gledate me u oči... baš tada strah odluči da se suoči sa svima... u meni ima... samo tišina za vas... Slušajte šta govori moj glas... Pitali ste ko sam, reći ću vam ono što znam... Ja... ja postojim u nekim dalekim predjelima izrezbarenih sjećanja. Odrasla među vukovima... slobodna i samotna, ne idem ti ja među ljude. Koža mi je očvrsnula na sunce, kišu, snjegove, ljubav i dodire... Sunce noći... dijete snova... pisac razasutih stihova... sviram gitaru pomiješanih akorda ostavljenih negdje na pučini od snova. U škrinji zatvorenih osjećanja i knjizi što je ključem zaključana. Tamo živim...tamo gdje su suncokreti sunce u noći. Nekad u svitanje dozvolim da sunčeve zrake dotaknu moje lice dok još spavaju...

Recite vi meni kakav je osjećaj biti ovdje sad kad je sve drugačije? To ti je osjećaj kao kad ti život zamota palačinku s' marmeladom i šunjaš se kradom kao dijete i ništa slađe od toga nije... to da si me pitala davno prije... Sad ideš gradom kroz ulice i želiš da sve smisao dobije. A cirkus u tebi je... Oko tebe... e... to je posebna priča. Pa kad se sastave, a ne mogu da se rastave svjetovi oko nas i oni u nama... Nastane opšta galama, a ti  sve želiš da utišaš pa se više i ne pitaš nego samo skitaš. Tako ti je meni dijete moje... a još sam mlad bar tako mi godine stoje. Nego, duša kaže da mnogo više godina važe. Slušam dušu moju i mudru riječ koju izgovore oni što ulicama prolaze. Biće da je slušajući te riječi duša godinama naprijed uspjela uteći. Čitao sam knjige ostavio brige na ćošku ulice, kišnicom bi umio lice i našao bi mrvice hrane tako ti ja nižem dane. Vidiš one visoke zgrade tu su zamišljene ograde koje ne prelazimo. Zamišljene ograde...kako to mislite. ...

Ne pitaj ništa, i ništa ne govori samo ovaj prozor zatvori. Nisam ja među zidovima niti sam ih sagradila da me ljudi ne vide... Ovaj razgovor nigdje ne ide. Zarobili su nas između želja i ponosa pa sad kidaju konce tišine i govore u naše ime zaboravi me... Kako me možeš podsjetiti na nešto što u mom sjećanju ne postoji? Nisam zaboravila jer nemam šta zaboraviti. Da bi zaboravio prvo to trebaš imati u sjećanju. Ja kao što vidiš, nemam. Ne mogu sama bez tvoje pomoći ovaj put od vatre proći.  Treba mi tvoja pomoć ove noći samo budi tu... Evo ušunjaću se tiho i nećeš znati na prstima ću hodati.  Nemoj nikom reći gdje sam se skrila. Ako ipak kažeš reci da ne znaš ko sam i da sam tu tren jedan bila. Da sam zalutala i za put te pitala ime ti nisam rekla. Nemoj misliti da je ovo ljubav čak ako to tvoje srce želi mi smo se samo u ovom trenu sreli. To može biti jednostavno susret tvoje i moje duše koja kao jedna diše i ništa više...  Ništa više od spleta ok...

Sjetila sam se... neko me podsjetio, neko mi je vratio stranice što su lutale maglom dana i sačuvao riječi sa usana. Vjetar sjećanja nosi, a ova moja mašta mu prkosi. Otvorila sam onu knjigu što stoji na polici čini mi se otkad te znam. A znam te tek toliko da prstima te mrvice sastavljam u neku nepravilnu figuru vajanu mojim tananim osjećanjima. Jer, šta ti znaš i šta znam ja o jednom trenutku u kom smo plesali i svirali u isto vrijeme, a vani je bilo nevrijeme. Pitala sam umjetnike kako su uočili i pretočili svoja djela, a kasnije ih obični ljudi tumačili. Da znam kako da te protumačim dugometražnim filmom na traci koja je zapisala sve rečenice. Animirano iscrtavam tebe kao lik u nekom crtanom filmu. I znaš pravo imaš... Smiješan si na ozbiljan način. Eto toliko si jednostavan, a opet nisi. Ma čini mi se da ti od običnog dana stvoriš neobičan. Da baš tako nekako... Čitaš ti ono što napišem pa onaj tvoj osmijeh meni dobro znan slova poreda po stranicama i da poseban smisao is...