Škrinja, švelja i špajz

U toj odveć davno napuštenoj kući tražila sam samo jednu prospavanu noć...  a, da je ne provedem na uvojitim stazama i neprohodnim putevima. A, pronašla sam... njega... Kad sam otvorila vrata vidjela sam jednu siluetu odraslog čovjeka... a, izgubljenog dječaka. Ništa nije rekao u toj noći... a, ni noćima iza te noći. Nekoliko dana proveli smo u tišini. Pogledao bi me... zatvorio oči... zatim ih otvorio i uzdahnuo bi... Pisao bi po već ispisanim papirima kao da pokušava da objasni šta se unutar njega događa. Spajao je već ispisane rečenice s' rečenicama koje je pisao... Tražio je odgovore za svoja unutrašnja emotivna pomjeranja... Pisao bi tačno 25 minuta... odložio bi olovku i sve papire bi pomješao. Nisam ga ništa pitala... nisam čitala... bili su to zapisi njegove duše... Nakon toga bi večerali a, onda gledali kroz prozore... kroz jedno okno on... kroz dugo ja... Čekali smo... a, čekanja su čekanja... ona samo vremenu daju vrijeme da prolazi. Poželjeli bi je...

Tu sam... slušam kako s' usana ide pjesma... Gitara može da odsvira sve što dodir duša bira. Noćas ti si sedef u moru nemira. Na zidu povezane sijalice... na trepavice se zakačile zvijezde... dok oči gledaju kroz prozore. U mom pogledu ti umiješ... ti znaš da pročitaš, što usne ne kažu... što ruke pantomimom pokažu. Dotaknem prstima neravne površine s' tragovima prašine... i kao da me vrate u one sate... One sate u kojim još ne znam te. Ćutim... a, govorim u sebi... put me vodio tebi... Dok stojim pred tobom... svijetla grada prolaze sobom... i zidove boje... oči tvoje kad provire iz mraka... kad mi se približiš na nekoliko koraka osjetim što prije nisam osjetila... Zatvorila sam duboko u sebi... kako je moguće da osjećam ljubav prema tebi... Da ti samo znaš... kao što ne znaš... rekoh ti tada. A, ti si me pogledao... o kako si me pogledao... i rekao si da znaš. Rekao si da razumiješ zašto ćutim... zašto se skrivam... zašto se povlačim... Da vidiš ono što se rijet...

Danas... prije nekoliko dana... a, ko zna i koliko. Da li je to uopšte i važno? Ne brojim dane... oni idu tačno onako kako žele... Znaš šta mi je važno? Važno mi je da ostanem svoja. Neka vas ne čudi ova hrabrost... jer, reći ću dijelima ono što mislite da umijem samo riječima. Ja sam... mimo svih... skitam... i katkad, samo katkad ostavim tragove... Ono što mislim... to ću i reći. Kosa mi je preko lica... ispod kose su  jedva vidljive moje oči... Skrivam ih... jer se rijetkim ljudima otkrivaju. Moj pogled je... moj štit. Moje sjećanje ima svoje bljeskove... izlomljeno je... vi pokušavate sastaviti razdvojene dijelove. Neki od tih dijelova su dio mene, neki su tamo gdje sam odrastala. Nikom nisam jasna... tiha sam a, dovoljno glasna. Dijete... rekli ste... Odavno sam dijete u sebi sakrila za vremena koja dolaze... znam da ga mogu dozvati kad zatreba. Mislite da nisam plakala, da ne poznajem dodir suza na mojim obrazima... čar smijeha na usnama. U mom pogledu ćete v...

Nema teksta niti jednog retka, a, ni izuzetka za nas noćas. Ko će da te pokrije kad te noć otkrije? Evo ja ću... tebe čuvaću. Tamo negdje... ovdje blizu nas ljubav kasni ove noći. Šta je to u nama... u ljudskim emocijama... nestanu a, u nama stanuju. Negdje ih naše čežnje sakriju... u dubinama toliko duboko da se ne vide... ali se osjete. Ne znam ti drugačije ja nego pored tvog srca zaspati... ako dozvoli. Ti imenom neznani... dušom odabrani moj voljeni. Ako nam dane izbrišu pa neke druge zapišu.... ti me samo zovi, biću tu.... kreni niz ulicu vidjećeš djevojku koju znaš. Sve oko mene je tama, ne brini naučila sam da se čuvam sama i da svjetlo pronađem. Prepoznaćeš me kad pred tebe izađem biću to ja... tako ista, a, tako drugačija. U igri vukova stajala sam u centru kruga, ljubav nije sluga, noćas je noć duga. Sastavljena od pruga kojim vozovi prolaze... da li ljubav ima kartu za našu stanicu. U kom vagonu crta pokretne slike... pa postane iluzija kretanja crtež...

To si ti, zar ne...  to je zvuk tvojih cipela u hodnicima mog srca. Spavam... čujem tvoje korake... miluju moje šapate u snu... dobro je da si tu... Ušunjao si se u moje snove kradom ostavio jagode s' čokoladom od kokosa... To sam ja... ona sanjiva djevojka... koja je išla bosa kroz predjele tvoje duše dok si spavao... i skupila  na dlanove sve tragove. Hodala kroz žar... čuvala tvoje ljubavi dar... jednu knjigu s' pjesmama koje je tvoja ruka pisala. Čuvam prašinu mjeseca na ruci... da ti svjetlost bude kad nas iz sna probude... Čućemo kako zvone sati... ti i ja ćemo znati... kako u mraku da se ruke dotaknu... kako da pobjegnemo iz sna... Zovem te ja... glasom vile... kojoj su u snu oteli krila... znam da sam tvoja oduvijek bila i ostala... Budimo se... trebam te... kao što pjesma treba stihove... kao što muzika treba note... Kao platno kist... kao vjetar list... trebam te kao što riječi trebaju slova... Samo da si tu... u tvom naručju moje je sklonište od svega... ...

U ovom trenutku negdje ste u svom kutku... čitate... sanjate... tražite... nalazite... svakodnevica već znate... Zamislite da ste ušli u priču koju pišem u redovima koji slijede... i da sve na trenutak zastane... Da vidite kroz riječi slike... i da zaista stojite pred ljudima iz priče... Ovo je jedna od priča koja se riječima piše... a, srcem čita... Djevojka govori... Čujem svijet koji u meni zove.... da pogledam kroz prozore. Kad pogledam pustim da izađu na površinu skriveni ožiljci... pada kiša čuju se oluci. U tom zvuku kapi otkrivam sebe u sebi... a, pričam tebi... Spojena sam od nekih atoma... aksioma... i svih čuda iz udžbenika... Ja sam ti istinski iskaz teorije... kad se moje lice nasmije... Smijem se očima, lutam noćima... hodam na prstima... da ne budim usnule pjesme kažem ti mene niko voljeti ne smije... Idu suze niz lice... okrećem stranice... nekoliko suza pronađe put i dotakne slova... slova ostanu na mjestu da stoje... osjete suze moje. Ne pitaj kako spaku...

Riječi zovu na razgovor.... tišina se čita... Kako se ne bih sjećala tog dana... a, i onih dana koji su za tim danom nizali svoje perle. Jedva su oku vidljive bile... a, nizali smo ih na neku nit konca... Sjećam se te noći i trga zapletenih misli... kako se pokretima ruku kaže sve... O, da... sjećam se... Pričao si ti meni... sad tu priču pričam tebi ja... Svirao je klavir soul na pozornici... ulicom su prolazili prolaznici. Kao scena iz filma... on otvara vrata... pogled ispod šešira... vidi djevojku. Za njen sto prilazi... sjeda na stolicu... ima onaj osmijeh na licu. Ona progovori: Nije... Šta nije? Nije slobodno... A to... znam da nije slobodno jer, sam upravo zauzeo mjesto za stolom. Ko ste vi? A... pa znamo se mi i već odavno smo na ti. Vi ne samo da ste sjeli za pogrešan sto... već ste me zamjenili s' nekim. Nisam te zamjenio... znam ko si. Nisi se promjenila... još uvijek ostaješ ona djevojka kojoj nije lako prići. Vino u čaše toči... gleda je pravo u...