Škrinja, švelja i špajz

Na sigurnom sam ali se ne osjećam slobodno.  Skidam rukavice nakon nekoliko dana i vidim svoje dlanove.  Gledam kroz otvorene prozore a zatvorena sam u prostoriji.  Pružam ruke i puštam da po dlanovima padaju mrvice crvene prašine.  U dodiru s kožom one se tope. Putovale su iz Sahare  kroz atmosferu kiša i snijeg mjesecima ne postoje na mapi naših pogleda iznad neba. Ko zna možda baš tako biti treba da otope ljudi svoje osjećaje od leda. Čitam očeve zapise, tražim izlaz i riješenje ove zagonetke u kojoj se nalazimo a iz koje mjesecima ne izlazimo. Nalazim u uglu poruku napisanu sitnim slovima na jeziku samo meni znanom.  Otac je ostavio poruku za mene. Prevodim značenje ispisanih redova.  Gledam očeva zapažanja prije nego se sve ovo dogodilo i konačno vidim ono što sam dosad samo gledala. On još ne zna da sam ovdje. Vjerujem da je on dobro da je rana i dalje tiha kao ovaj grad. I da su te drage oči... smeđe boje spremne vidjeti pusti grad. Kako li vodi...

Vrućina je tog dana bila  velika da su kroz slojeve odjeće dopirale sunčeve zrake. Cipele su postale teške, snaga se mješa sa željom. Jedna je na izmaku druga daje nadu. Naleti vjetra su sve jači... prašina ne odustaje.  Gdje god da pođeš i da se okreneš vidiš boju koja je sakrila ostale boje. Jesi bolje? Jesam... jedino me oči još bole... a rana je tiha kao ovaj pusti grad. Vrijeme je da ti kažem priču o mojim roditeljima.  Moj otac... on je otišao zbog zadatka. Rekao je prijatelju da me čuva i da ću uz njegovu porodicu odrastati bolje nego da sam s njim. O majci ne znam gotovo ništa.  Znam da je otac imao jednu sliku koju je nosio sa sobom. Gledao bi je krišom od mene.  Nije mnogo govorio o njoj.  Samo da su se voljeli i da me nije ostavila već je otišla da bi me sačuvala.  Na moja pitanja o majci otac je zbunjujuće odgovarao. Od mene su oboje otišli da bi me čuvali.  Zato ostanem i čuvam ljude. Još ima priča s tvojih usana koje se ne pri...

Na prozorima prekrivenim prašinom i paučinom odsjaj mjeseca. Kao da crta vješto kistovima zvjezdanih tragova sliku na staklu. Gledam te oči koje trpe bol, kapljice znoja se slivaju niz čelo. Rana je na rubu infekcije... on je na rubu snage... a ja  na dlanovima čuvam te rubove i pazim da ne dođe do odrona. Prelazim po policama gdje su bile knjige.  Na prstima ostaje prašina... nije crvene boje. Ovdje nema traga onome što živimo vani. Osim na našoj odjeći tragovi čestica. Novinska hartija će pomoći da nestanu. Sjećam se kad je otac pričao a i pisao u svoju knjigu da će jednog dana doći vrijeme crvene prašine. Čitao bi mi te zapise kao priče za laku noć. Meni to nisu bile bajke koje se čitaju djeci već naučna fantastika koju ćemo osjetiti na našoj koži. Znam da je čitajući jedne večeri rekao slušaj me... kad dođe vrijeme o kom ti govorim zapamti da mogu pomoći hladna voda, deterdžent i sirće.  Napravi tu smjesu i tako možeš otkloniti tragove tih nataloženih čestica... Te mi...

Stojimo ispred zgrade... oko nas je sve crveno. Čudno je da boja ljubavi pada po nama... kao da želi da nam kaže da smo zaboravili voljeti i ona je tu da nas podsjeti. Crvene čestice na našoj odjeći. Sreća je u tome što ne prodiru kroz vlakna.  Na rukama nosimo rukavice šake su osjetljive. Oči reaguju na ovu prašinu... na licu ostaju tragovi ali ne bole kao što oči mogu boljeti. Nosim naočare s posebnim staklima. Njegove oči su osjetljive i ne smijem skinuti zavoj jer bi mu vid mogao biti trajno oštećen. On još ne zna u kojoj je opasnosti.   Vidim mu grč posred lica.  Od bola koji osjeća i želi skriti od mene.  Možeš li ići? Mogu ne brini, ti ionako osjetiš moj bol. Osjetim. Boli... odaje lice... i oči bi odale da ih možeš vidjeti ispod ovog zavoja. Neka zavoja, osjetljive su ti oči nakon toliko dana koje si proveo u tami. Nešto mi ne želiš reći.  Ako ne kažeš svakako će osjetiti moje tijelo. Brineš se za mene...  Ne brinem rekla sam ti... čuvam te. Me...

Tu si... dobro je...  Kako si znala gdje sam? Neko ti je javio gdje se nalazim? Ne... niko mi nije javio osim što srce zna gdje se nalazi onaj kog za samo još jedan korak ovo srce može da zavoli. Djevojko... gledaš me u oči... a ti kad me u oči gledaš znaš da nemam gdje. I da se u tim tvojim očima sakrijem od svih. Siguran sam tamo. Ostaješ uz mene i kad ti kažem da me pustiš... da taj jedan korak od tog da me zavoliš trebaš  odstupiti.  Ali ne... ti ostaješ. U meni je toliko toga što ni sam ne mogu razumjeti... a ti razumiješ. Neko te je poslao meni... da me vratiš iz ovih tišina i ništavila u ovaj svijet za koji sam zaboravio kad sam... samog sebe ostavio. Osjetim da sam ovdje kad si ti tu.  Odabrala si put koji nije lak... teško je pratiti moj korak. Nemoj ga pratiti samo idi pored mene. Ako vidiš da nekad iz ovih očiju poneka suza krene... ti ih ne briši. Odavno su od mene svi nemiri otišli. Postali su tiši od vjetra, postali su zatvoreni ormar.  Kad ga otvo...

Jesmo li se izgubili u bilješkama... u igraonici misli? Znamo li zaista borbe koje ljudi vode.  Šta ih tišti, šta u njima vrišti.  Kakva je to galama u nama?  Šta nas slama, a šta ojača... kad lice jutrom umijemo i pogledamo u ogledalo da vidimo čovjeka tako bi trebalo. Vjerujem da glas putuje i da se kroz zapisanu riječ čuje. Sanjar u meni vjeruje. Zapisujem evo ovog trenutka riječi samo pustim da se same slažu i da kažu. Znaju one šta žele reći. Izvan misli, izvan prostora sasvim druga atmosfera. Moglo bi biti snjega večeras, mogli bi se neki ljudi sresti. Mogli bi ljudi jedni drugima iskreno reći šta osjećaju a u srcu skrivaju da ne ozebu emocije. Kad već ne sluša i ne vidi onaj koji treba da vidi i da čuje. U tako skrivenim i još neotkrivenim odajama srca tinja nada. Pišem, a snjeg možda pada. Kad bi ljudi poput pahulja nježnost pokazali.... kad bi umjeli a znam da umiju. Samo od jedne strane ogledala drugu stranu ogledala ne primjećuju. A svi baš svi imaju ono nešto ...

Stojimo na stanici... Ti i ja putnici... Čekamo autobus br:5... Pričam ti priču... nazovi je bajkom... nazovi je fantazijom... i poveži sa zbiljom. Duga je noć pred nama poneka riječ na usnama. Nekad led, nekad med mjenjaju često raspored i riječi i autobusi. Ruke nam u džepovima... zima. Pogled ka tebi odluta... skrene s' puta. Prolaze autobusi naš još stigao nije. Kad bi ova noć mogla srca da ugrije. Zaboravim ponekad kako se tvoje lice ljepo smije. Pogledaj gore u nebeskom svodu zvijezde se osjećajima vode. U nama se bore i lome odluke tako malo treba da se dotaknu ruke... da se srca osjete. Nema te... nema me... u našim razgovorima samo tišina ima. Zaključani dani... pretrpani ormari. Ostavljena prazna soba... po njoj prašina hoda. Po njoj čujem korake tvoje i ono moje za tebe... volim te. Ti ćutiš... reći ćeš te riječi možda sutra... A hoće li poslije sutra biti ljubavi? Šta ako te sad podsjetim i poljubim? Nisam ptica ne mogu da letim jedan krug oko ove planete, da vratim vri...