Škrinja, švelja i špajz

Jesi li čitao nove bajke u kojim djevojke ne postaju princeze, već odmetnice dobrog srca. Idu sa lukom i strijelom i ručno šivanim odjelom.  Haljine ostave u ormanima. Ne traže prinčeve već ljude dobre duše i iskrene. Ne žive u dvorcima već u pustopoljnim noćima pod vedrim nebom. Jesu li to bajke ili zbilja? Rekao si da sam vila koja je tragove svojih krila u tvom peru ostavila. Jesi li sad baš na onoj stolici i gledaš u daljine.  Razumiješ svijet, ali ne razumiješ kako ljudi ne žive u ljubavi. Vidim te kako preplićeš svoje misli kako u knjigama koje čitaš ti odgovore već znaš, ti se ne pitaš. Volim ljepotu tvog uma. Volim kad odlutaš, ćutiš, a opet govoriš. Čovjek koji tišinom govori rijetko svoje srce otvori. Ali sam i kroz te zatvorene starnice čitala tvoje srce. Čitala sam onu tvoju neukrotivu stranu kad svi odu a samo ti vatra i knjige ostanu. Obično tada slušaš muziku. Jesu li ti snježni lovci snove ukrali? Jesmo li rijekom punom lampiona plovili? Želje zapisali i pustil...

Zaboravila sam, ostavila u neku od ladica koja je dovoljno daleko da je ne otvorim i ne tražim. Izbrisala sam što sam napisala a riječi se mogu vidjeti ako običnom olovkom obojiš bijeli papir. Kada sam pisala olovka je ostavljala duboke tragove. Ti duboki tragovi su još u meni. Oni neće odustati, zaboraviti ili obrisati ono što im je po rođenju dato. Kad su se rodili u meni ti duboki tragovi postajali su već tada hartija po kojoj se piše. Ne znam ono što sam znala i to sam ostavila u ladicu.  Ide to sa mnom gdje god pođem ali ne želim da ga nađem. Obećala sam sebi da potonule poruke u boci nemaju svoje adrese. Obećala sam sebi da suzama neću krasiti lice. Iako su one čisti izliv osjećaja koji često prevladaju mojim bićem. Sad zamisli koja mi snaga treba da  sačuvam onaj pogled od leda koji će svima biti tek jedan mali odraz mene u ogledalu. A u sebi da nosim toplinu doma.  Koje se tek u meni vode priče iz tog sjemena roman nikne. Zaliven sa ponekom suzom zalutalom iz vrem...

Gledam te tvoje oči što su odlutale miljama daleko.  Taj pogled u kom mogu pročitati sate bez sna.  Taj tvoj ogrnuti svijet kaputom prošlog vremena.  Prišla bih ti, a vidim koliko te boli.  Boli te toliko da o tom ne možeš ni u sebi sa sobom pričati. Sjedim preko puta tebe i donesem ti ono ćebe iako ono ne može doprijeti ispod kože gdje hladne fronte lome oktave. Zasučeš rukave i to je znak da se u mislima spustio mrak da ti je već težak korak,  a ukus kafe na stolu postaje gorak. Pratim tvoj korak u mreži zapetljanih misli. Neću noćas spavati, biću budna sa tobom. Ćutaću sa tobom.  Ako ti riječi dođu iz dubina do usana ti meni kaži. Pričaću sa tobom. U tebi borbu vode vukovi, svijet iz nekih davnih priča želi izaći vani. Ti ga čuvaš. Pisac si slomljenih stihova na vjetrometini vremena. Ne brini za mene, naučila sam na nevrijeme, na hladne dane kad mi se inje na licu napiše. Gledam ga kako diše, ubrzavaju se otkucaji srca, a onda diše polako. Da mogu kao št...

Noć je dobovala ritam koraka.  Čula sam ptice u daljini kako pjevaju melodiju koju sam slušala na radiju.  Neki tonovi su dopirali iz obližnjih zgrada. Svi ti zvukovi u mojoj glavi su me vodili prema stanu u kom je bio on. Skriveni čovjek.  Čovjek čiji sam glas slušala u telefonskoj govornici koju je prekrio oblak prašine. Svake tri sedmice 33 minuta.  Čovjek koji je ispisao podatke u mom umu... pretvorio me u čip. Postala sam sat... igračka u nečijoj igri.  Imala sam osjećaj da nas neko pomjera u toj igri da upravlja našim koracima... ali da je izvan naših umova. Naši umovi pripadaju samo nama dvoma skrivenom čovjeku i meni čuvarki. Sad mi je jasno zašto me zvao čuvarka.  Nisam čuvala samo njega, već sve podatke koje je kroz šifre riječima unosio u moj um. Vrata stana su poluotvorena, neko je žurio i zaboravio ih je zatvoriti.  Neko je ostavio tragove, a nije želio biti pronađen. Ualzim uz prigušeno svjetlo pratim znakove, tražim objašnjena kojih već ...

Ulica puna ljudi grad umjesto da spava, tek se sad budi. Noć u kojoj hladnoću osjetiš pod prstima. U govornici nije ništa toplije.  Okrećem brojeve... Zvoni... u stotinki sekunde podiže slušalicu. Večeras nema zvjezda kad si se tako brzo javio. Ima... upravo gledam jednu zvjezdu. U kom sazvježđu? U sazvježđu tvojih misli. Smijemo se... a smijeh nam kroz slušalice dobija isti zvuk kao da se dva tona na skali stapaju u jedan. Hvala ti što si i večeras tu. Gdje drugo mogu i biti. Kako da ostavim skrivenog čovjeka u nevolji. Čuvarko uvijek izvučeš asa iz rukava. Ili kraljicu na šahovskom polju. O čemu večeras pričamo? Pričamo o tom da se ti nalaziš u zgradi na trećem spratu da možeš dobro vidjeti mene kroz prozor. Imaš i dvogled.  Svjetlo je prigušeno. Vidim ipak obris tvog lika. Upravo sipaš vodu u čašu. I da te pitam kakav je osjećaj  kad te vidim kao što ti vidiš mene? Uhvatila si me. Nisam... još.... samo te imam u vidnom polju. Sad se upravo udaljavaš od prozora.  I...

Stanica br: 33. prilazim polako.  Na stanici telefonska govornica.  Podižem slušalicu ubacujem sitne kovanice i okrećem broj. Zvoni... ne javlja se. Nije kući. Sigurno je otišao posmatrati zvijezde. Gledam na sat ostalo je još tačno 33. minute.  U tim minutama trebao bi se javiti. Ako se ne javi razgovaraćemo tek za tri sedmice. Nismo se nikad sreli. Naši razgovori su počeli jedne večeri. Stajala sam na ovoj stanici i zazvonio je telefon u govornici. Podigla sam slušalicu i čula glas. Molim te nemoj prekinuti, ostani na vezi.  Ćuti ako ti se ćuti samo nemoj spustiti slušalicu. I prije nego pomisliš da sam neki čudak, vjeruj mi nisam. Samo ostani na vezi 33. minuta. Ali... čekam autobus... trebao bi stići svakog trenutka. Čekaj sljedeći. Sljedeći je tek ujutro. Molim te samo ostani. Pomoći ćeš mi. Neko od nas bi trebao nešto pričati. Dobro ja ću.  Reci mi kako si nazvao baš ovu govornicu? Duga priča.  Nije duža od 33. minuta. Ne smijem ti mnogo reći o tom za...

Stolica i sto.  Na stolu sat u toj tišini samo se otkucaji čuju.  Pored prozora stoji jedna žena.  U prostoriji do te isto stolica i sto.  Samo na stolu pero papir i mastilo.  Kroz zid se čuju otkucaji sata jedan čovjek stoji pored vrata. Jedan zid između njih stoji. I ne bi ona stajala pored prozora, ni on pored vrata zagrlili bi se u otkucaju sata i ne bi to više bila tišina to bi ljubav puna riječi bila. A ona sama u okrilju stana ćuti riječi sa usana.  Tako bi otvorila prozore i dozvala more i svu ljubav što je ostavila njemu.  Brodovi čekaju da prođu oluje pa da morima krenu. On sam u pustinji ograđenoj zidovima.  A tako bi otvorio vrata i došao pred njena. Duboko u njemu stanuje ta žena i sva ljubav što je za nju čuvao kod nje je ostavio one noći kad je u stan do njenog odlučio poći.  Prazni su dani u tišinu upakovani a tišina nije dar.  Da bar može sa usana riječi pustiti sad bi ga zagrlila i ne bi pustila da teku dani usidreni ka...