Škrinja, švelja i špajz

Sati ide u nepovrat. Ne putuje se kroz vrijeme. Ne postoji san koji te vrati u dan nekad prije. U proljeće kad roda gnjezdo svije. Ljudi ne govore šta osjećaju. Puštaju minute i ćute. Bježe od ljubavi a trče prema njoj. Govore riječi dvije koje često ne osjećaju.  Ono volim te... samo izgovore. Da li to osjete.... narandžin cvijete šapni mi. Reci mi da li su ljudi zaboravili voljeti. Sve je kao scenario. Ispisane uloge na papirima čitaju glumci. Čujem klapu i budim se iz sna. Na sred sobe žuta fotelja. Ipak nije ovo film to ja perom po papiru govorim. Sa žute fotelje narandže padaju po podu. Danas sam vidjela rodu. Vratila mi je nadu da još ima nade za svijet koji piše rasplete novih zapleta. I da će ljudi da se vole kao što su se voljeli Kleptan i Malena. U šestom satu prije sunčevog sata vidjela sam astronauta. Hoda po Zemlji umjesto po Mjesecu. Sjela sam na žutu fotelju, podigla narandže sa poda, pustila muziku pogasila Tv i vijesti.  Uživala u sijesti. Sunce šalje kroz pro...

O meni govori mjesec što sluša stihove moje kad ih pišem pa ih čitam da ga uspavam kao dijete. O meni govori sunce kad me vidi u rano jutro kako gledam kroz prozore. Vodimo sunce i ja razgovore. Znam i umijem da se smijem iz srca i oči mi se smiju. Znam da ćutim onako najtiše i da ne znaš koliko sam snena, koliko sam budna. Razumjeti mene to ti je kao kad ti na tabli profesor matematike napiše sve one jednačine.  Algebra sam.  Ostavila sam u vjetrovima svijet koji sam znala. Još uvijek se taj svijet i sretnemo. Često se u oči gledamo. Nekad, pustimo pjesme koje slušamo u isto vrijeme na dvije strane. Ne možeš razabrati o meni niti jednu riječ više koja ti ovdje piše. Poslali su te da me pratiš, da otkriješ sve tragove. Znaš da oni koje traže već unaprijed znaju gdje trebaju biti da ih ne možeš pronaći. Znaš da su mi odavno poznati svi potezi koje već danima igraš u nadi da me znaš. Očeliči u čovjeku sve, zaboravi na sebe, drugima daje nadu, ljubav, ostavlja krhotine u sebi. Sk...

Ostavi iluzije koje stvaraš, što idu sa vozovima u kojim nisi. Ostavi te suze na korice neke knjige da se sa listovima stope. Ostavi smijeh gdje god da se nalaziš. Zašto ne izlaziš češće među ljude, zašto uporno bježiš od toga da ti neko kaže da te voli? Zašto se iskradeš iz razgovora kad dođe vrijeme da ti neko prizna šta  prema tebi osjeća? Zašto postaneš odustna kad neko želi da si tu?  Toliko su te povrijedili na svaku ranu novu dodali. Nisu znali da jače i više tvoje ruke ovaj svijet osjetiše. Nisu znali da si kao cvijet što vjetrove miluje i zaustavi ih pa sunce pošalje među ljude. Kaži mi jer ja ne znam. Samo gledam u tebe i čitam sa tvog lica ono što piše a brisala si suze pa tek jedva vidljiva slova tragovi maramice ostaviše. Slušam ga kako govori i zaista on osjeti ono što sam toliko puta uspjela od ljudi sakriti. On zna dio mene sve one mreže zapletene otkriva. Ipak dio toga u meni se čuva. Duboko ispod svih rana jedna svjetlost ljubavlju obasjana. Ne smijem je niko...

Gledaš ove dlanove koje su srebrene niti mjeseca lječile. U izvajanim noćima kao vajari ti i ja smo oblikujući figure plesali. Gledaš ove oči što se mjesec u njima skriva. Što zna paralele merdijana. Sama sjedim to samo vrijeme otkucava sjećanja sate. To samo ti negdje u skrivenom kutku naših razgovora otvaraš prolaz da ti čujem glas. To samo san uporno vraća naše dane i mjesecu govori da mi kaže da tvoje ruke moje traže. Gledaš sa druge strane jastuka ostavljene stihove samo tebi pisane.  Perom i tintom na hartiji iz vremena sjene mjeseca i odluke srca da te voli. Gledaš ove sanjive oči u kojim su vjetrovi i oluje nosili čestice ljubavi. Uspjela sam ih sačuvati nisu ih mogli od mene uzeti. Znaš da sam tiha... dolutala sam iz stiha. Da su moji pogledi iz dalekih pješčanih dina.  Da u mojim očima pustinjski cvijet ima. Skupim se tako u predsobljima sačuvanih osjećanja i zovem te imenom koje sam ti dala. Imenom za koje niko osim tebe ne zna. Kad te zovem slušam da li se negdje č...

Jesi li čitao nove bajke u kojim djevojke ne postaju princeze, već odmetnice dobrog srca. Idu sa lukom i strijelom i ručno šivanim odjelom.  Haljine ostave u ormanima. Ne traže prinčeve već ljude dobre duše i iskrene. Ne žive u dvorcima već u pustopoljnim noćima pod vedrim nebom. Jesu li to bajke ili zbilja? Rekao si da sam vila koja je tragove svojih krila u tvom peru ostavila. Jesi li sad baš na onoj stolici i gledaš u daljine.  Razumiješ svijet, ali ne razumiješ kako ljudi ne žive u ljubavi. Vidim te kako preplićeš svoje misli kako u knjigama koje čitaš ti odgovore već znaš, ti se ne pitaš. Volim ljepotu tvog uma. Volim kad odlutaš, ćutiš, a opet govoriš. Čovjek koji tišinom govori rijetko svoje srce otvori. Ali sam i kroz te zatvorene starnice čitala tvoje srce. Čitala sam onu tvoju neukrotivu stranu kad svi odu a samo ti vatra i knjige ostanu. Obično tada slušaš muziku. Jesu li ti snježni lovci snove ukrali? Jesmo li rijekom punom lampiona plovili? Želje zapisali i pustil...

Zaboravila sam, ostavila u neku od ladica koja je dovoljno daleko da je ne otvorim i ne tražim. Izbrisala sam što sam napisala a riječi se mogu vidjeti ako običnom olovkom obojiš bijeli papir. Kada sam pisala olovka je ostavljala duboke tragove. Ti duboki tragovi su još u meni. Oni neće odustati, zaboraviti ili obrisati ono što im je po rođenju dato. Kad su se rodili u meni ti duboki tragovi postajali su već tada hartija po kojoj se piše. Ne znam ono što sam znala i to sam ostavila u ladicu.  Ide to sa mnom gdje god pođem ali ne želim da ga nađem. Obećala sam sebi da potonule poruke u boci nemaju svoje adrese. Obećala sam sebi da suzama neću krasiti lice. Iako su one čisti izliv osjećaja koji često prevladaju mojim bićem. Sad zamisli koja mi snaga treba da  sačuvam onaj pogled od leda koji će svima biti tek jedan mali odraz mene u ogledalu. A u sebi da nosim toplinu doma.  Koje se tek u meni vode priče iz tog sjemena roman nikne. Zaliven sa ponekom suzom zalutalom iz vrem...

Gledam te tvoje oči što su odlutale miljama daleko.  Taj pogled u kom mogu pročitati sate bez sna.  Taj tvoj ogrnuti svijet kaputom prošlog vremena.  Prišla bih ti, a vidim koliko te boli.  Boli te toliko da o tom ne možeš ni u sebi sa sobom pričati. Sjedim preko puta tebe i donesem ti ono ćebe iako ono ne može doprijeti ispod kože gdje hladne fronte lome oktave. Zasučeš rukave i to je znak da se u mislima spustio mrak da ti je već težak korak,  a ukus kafe na stolu postaje gorak. Pratim tvoj korak u mreži zapetljanih misli. Neću noćas spavati, biću budna sa tobom. Ćutaću sa tobom.  Ako ti riječi dođu iz dubina do usana ti meni kaži. Pričaću sa tobom. U tebi borbu vode vukovi, svijet iz nekih davnih priča želi izaći vani. Ti ga čuvaš. Pisac si slomljenih stihova na vjetrometini vremena. Ne brini za mene, naučila sam na nevrijeme, na hladne dane kad mi se inje na licu napiše. Gledam ga kako diše, ubrzavaju se otkucaji srca, a onda diše polako. Da mogu kao št...