Škrinja, švelja i špajz

Jutro se prišunjalo iza besane noći.  Pratila sam cjelu noć ima li temperaturu. Rana je bolje.  Antibiotik je počeo djelovati.  Znam da će se početi zarastati nakon 2-3 dana. Vjerujem da smo uspjeli izbjeći veću infekciju. Budi se. Jutro. Jutro i tebi. Jesi bolje? Ako ne računamo da sam na rubu snage i da mi treba bar još dva dana sna, onda sam bolje. U opasnosti si zbog mene. Čim malo dođem sebi, otići ću odavde. Ne razmišljaj sad o tom. Imamo većih problema. Mislim da ja i jesam jedan od većih problema. Vjeruj mi, nisi. Ovdje je opasno biti bilo kad i bilo ko od nas je potencijalna meta. Ti možeš napustiti ovo mjesto kad želiš, zar ne? Nije tako jednostavno kako misliš. Zar nisu stekli povjerenje u tebe na osnovu toga koliko si otkrila važnih podataka o supstanci. Ne vjeruju oni nikome. Ja sam samo potrebna da završim ciklus koji im je priroritet. Nakon toga vjerovatno ću biti zarobljena ili ako se smiluju zaštićeni svjedok. Previše sam toga vidjela i znam da me ne bi p...

Izlazim vani iz restorana, tražim ima li njega u polumraku.  Svjetlo sa konrtolnog tornja budnim okom prati ima li stranaca koji su se ušunjali u strogo čuvanu fabriku. Laboratorija ima duplo veći broj stražara. Osjetim kako mi je neko iza leđa. Okrećem se i iz tog polumraka izlazi silueta.  To je on.  U rukama drži pismo koje sam mu ostavila prije toliko vremena. U očima vidim umor i iscrpljenost. Odjednom on sjeda i naslanja leđa o zid.  I dalje drži pismo u rukama, kao najveće blago u ovom vremenu pustinje. Jesi li povrjeđen? Okreće leđa i vidim da je majica crvene boje u predjelu ramena. Je li te neko ranio? Nije. Pokušao sam preskočiti ogradu i naletio sam na žicu a onda me je i laser dodatno opekao. I boli, boli toliko da imam osjećaj da se ova rana širi. Ne brini doći ćemo brzo do labaratorije. Tamo ću ti očistiti ranu i dati antibiotik. Žica bi mogla izazvati trovanje. Pogledaću imamo li vakcinu protiv tetanusa. Polako se pridiže. Izgubio je prilično krvi i n...

Probudi se.  Čujem u daljini glas, koji je blizu.  Samo što osjećam da se vraćam iz potonulih dubina snova. Osjetim miris hemije... laboratorija. Sinoć sam ostala kasno, pokušavam povezati supstancu u meni i onu koju sam pronašla. Sreća, to je pomoćna radnica.  Da je bilo ko drugi stigao prije nje, bila bih već u kancelariji i objašnjavala bi svoj ostanak u laboratoriji iza ponoći. Stigla sam na sjever prije nekoliko mjeseci. Uspjela sam se snaći.  Prihvatili su moju diplomu, iako sam tek bila završila stažiranje. Ali u ovom vremenu niko nije pitao koliko godina iskustva u toj oblasti imaš. Bilo je važno da se pronađu osobe koje u sebi imaju supstancu. Nisu znali da im je pred očima jedna od njih. Ne razgovaram mnogo sa ljudima. I kad razgovaram, to je vezano za posao. Kad bi svi znali ko sam zapravo ja... ne bih sad bila ovdje.  Nada da je pismo pronađeno i da ga je pronašao baš on... još postoji. Pripremam polako posebnu prostoriju gdje su svi podaci i tragovi...

Na mostu sagrađenom od nade svjetlile su sijalice.  Godinama su već tu.  Jedino svjetlo koja daje odraz svijeta koji smo nekad znali. Ostala sam, sama u ovom dijelu.  Tri mjeseca živim u tišini gdje nema ljudi. Ponekad mi se učini da neki eho dolazi iz dalekih mjesta.  Onda shvatim da je to varka mog uma. Zavrzlama misli koje bi željele da se nekim čudom čovjek pojavi. Pustinja u čovjeku još ima poneku oazu sačuvanu od zaborava.  Oko čovjeka puste daljine. O sebi ne pričam nikome.  Sretnem tu i tamo ljude kad idem do centra grada po osnovne namirnice. Prije dvije godine sam napustila kuću gdje sam živjela sa prijateljima.  Zajedno smo studirali i onda smo se odlučili da živimo u jednoj kući koja je imala tri etaže. Ispočetka smo svi dobro funkcionisali, ali onda sam uvidjela da je velika razlika među svima nama. Koliko sam čula još uvijek neki od njih žive u toj kući. Ni oni nisu znali mnogo o meni. U ovom vremenu moja tadašnja odluka ima svoje otiske....

Niz staklo prozora, teku kišne kapi. U zemlji leda i meda... čežnja. Na mom dlanu zrno soli i nada da me voli. Svitac na drugom dlanu. Zavoljela sam svjetlost tog čovjeka i zagrlila mu tamu. Sve mane i vrline.  Slušala njegove riječi, zagrlila i tišine. Sad ljubav, sekvence piše. Ovo je vrijeme kad padaju Aprilske kiše. Ostaju filmovi kao od sjećanja tragovi. Daleko su koraci njegovi. Na dlanovima novine, njegove ruke su ih držale i oči čitale. Sjećam se preko novina njegovog pogleda ispod obrva. Kakav film. Svjetlost je tražila svoj kutak u mraku. Na stolu svjetiljka, replika iz davnog vremena. Odlaže novine i ide prema meni. Volio je kad je polumrak čula bi mu korake kako dolaze. Pustio bi pjesmu i pjevao tiho. Zagrlio bi me i volio tako nježno. Pričao bi mi o dalekim otocima, pričao bi mi o svicima. O okusu morske soli kad dođe na usne naše. Sad sa mnom trag od sjećanja pleše. Pričao mi je priče za Laku noć.  Zaspala bih mu na grudima i sa njim bi disala. Kako sam tog čovje...

Zarobljeni u knjigama.  U fantaziji vremena. Perom i tintom napisani. Odštampani da bi nas čitali.  Noćas smo lutali kroz priče o vitezovima i plesali sa piščevim slovima.  Jutros smo ulogu vile i vilenjaka dobili kad smo stranice knjiga listali. Danas smo bili putnici novih planeta i vidjeli smo kako u Svemiru suncokret cvjeta. Putovali smo autima iz budućnosti, na vrhu planine smo izlazak sunca gledali. A jedno drugom smo sutoni. Bili smo ptice u krletki piščeve mašte i vidjeli smo čudesne botaničke bašte. U tom svijetu knjiga slobodu dišemo.  Čitamo dok sjedimo u fotelji a putujemo gdje pisac želi. Između redova knjiga skrivamo se kao da igramo žmirke. Šeširi lete kroz police. Perom i tintom napisani smo. Osmijehom plešemo naš ples. Ruke nam se dodiruju. Mi šetamo po svijetovima pisca i izvlačimo knjige sa polica. Nama su ti prostori kao ulica. Slažemo kule od knjiga i pravimo prozore. Nama su knjige pješčane plaže. Ti i ja smo biblioteka. Zbirka smo poezije....

Soba 408, zamišljam boju kako boji zid.  U maštu tražim uvid. Gledam kroz prozor svjetla grada. Noć je... spavam. Budim se snjeg pada. Juče je bilo proljeće. Hladna voda umivam oči. Jedan sto i dvije stolice u kutku. Stvari vire iz ormara. Polako otvaram vrata. U sobi 408 nema sata. Vrijeme se mjeri po pogledu kroz prozore.  Znaš kad je suton i znaš kad su zore. Vrata nemaju ključa soba 408 ne može da se zaključa. Soba 408, radio svira i dani su dugi kao godina. Telefon zvoni na dlanu zeleni baloni.  Mogu li zid obojiti oni? Soba 408 violinski ključ na prozoru gledam kroz stakla prozora i vidim obzorja. Bezdan polja i snoviđenja svijeta. Moja mašta po kamenim putevima šeta. Sleti golub i gleda me kroz staklo.  Da li se vrijeme na nevidljivom satu pomjerilo. U sobi 408 se čitaju knjige a pogledaš li u ljevu stranu  sva nebeska prostranstva u sobu 408 stanu. Beskrajni horizonti i fontovi slova što se olovkom na papiru pišu. Znaš, ponekad se čini da i zidovi sa nam...