Škrinja, švelja i špajz

Sjedim na fotelji.  Pored je sto.  Saksofon vrtim u krug.  Svira bluz na gramofonu.  Podigla sam zastor i otkrila kino prostor na rasklapanje i prekrila sam zidove.  Bila sam u filmu. Neko je kucao na vrata.  Pogledala sam kroz okruglo ogledalo na vratima. Ispred je stajao čovjek i držao je paket u rukama. Otvorila sam vrata. Rekao je dostava darova. Potpisala sam se na papir. Nasmijao se gledajući moj rukopis. To ste vi, nisam znao. Davno ste mi potpisali jednu od vaših knjiga. Zapamtio sam vaše ime. Inače ste skriveni, rijetko vas vide ljudi. Slušala sam ga šta govori i znala da nisam u svom stanu već da sam u filmu. Preuzela sam paket i pozdravila dostavljača. Sjela sam na fotelju i otvorila dar. U njemu su bile riječi napisane na nekoliko stotina papira i jedna poruka. Sastavi riječi i dobićeš pismo. Film i dalje teče na platnu, gramofon slaže sa mnom riječi. A bluz svira. Saksofon se naslonio na fotelju i kao da u svojoj tišini šapuće jednu želju. Sipa...

Otvorite vrata br: 25. Čujem kako govori glas. Vrata se otvaraju i vidim svjetlost dana. Osjećam se kao zarobljenik, iako nam kažu da to nismo. Ovdje sam već nešto duže od tri godine. Drugi ljudi su ovdje godinama. Imamo pravo da izađemo vani samo u određenom vremenu. Inače smo zatvoreni zbog naše sigurnosti. Iskreno, ne vjerujem u tu priču. Vani nije jednostavno, opasnost je na svakom koraku. Ljudima vjerujem, ali uvjek sam na oprezu. Hranu nam dostave jednom sedmično.  Ne smijemo koristiti namirnice koje imamo u našim vrtovima. Sadimo ih tek da prođe vrijeme. Zrak je kontaminiran. Tako kažu na Tv. A ja odavno ne gledam Tv. Jedino kad nam se uključe sami da nas obavjeste kako vani nije sigurno. Iste te vjesti slušamo godinama. Nekad nam puste film, kao utopiju. Muziku puštaju na svakih dva sata po nekoliko pjesama. Kažu da bi muzika mogla dovesti do pobune i da nam odmetnici frekevencijom  šalju signale na koje reaguje naš um. Ni to im ne vjerujem. Sa ljudima se mogu rijetko ...

Iz knjige sam uzela riječi i naslikala ih na prozorima. Slikovnica mojih emocija odmetnuto je pričala priče ljudima. Otisnula sam želju kao brod da plovi ulicom dok zamišlja da je to more. Obula sam patike i pustila ih da ostave đonovima otiske na pamučnim snovima. Pertle su imale drugačiji plan i krenule su svojim putem. Zanesene ljetom nagovorile su patike da čuju muziku. I tako su se pertle sa patikama uzele ruku pod ruku. Plesale su kradući noći skrivene odaje. Prelazile su zebre i ostavljale cvjetove. Naslikala sam te u jednom potezu mog pogleda, prema tvojim očima. Nasmijala sam se, smijale su se i patike. Pertle su bile buntovne. Otišle su do Toscane i pozvale iz telefonske govornice moje srce. Srce je već vodilo razgovor sa tobom, linija je bia zauzeta. A nisu imale više kovanica u džepu da opet pozovu. Ostale su im dvije karte za voz. Vratile su se vozom i rekle da su srele polja suncokreta. Znaju da ih volim. Izvodile su piruete pred mojim očima. Slikale su mi i pisale poruku...

Sviđaju mu se katete mojih trepavica. Zapaža ih dok čita poeziju i stavlja stihove na zidove. Onda ode da traži priče za buđenje i napiše roman. Razdvoji planine i spusti sunce niz tobogan. Sunce doleti sve do ugla mojih trepavica. Ostavi mi poruku od njega. Pronađi me putevima sunca. Zavrtim zvrk iz njega izlete karte vozova i uzmem jednu nasumično odabranu. Izronim iz mora mog sna bisere, školjke i olovke. Pronađem hartiju hrapavu od morske soli i osušim je na zraku. Gorko slatki izdanci urodiće plodovima. Kofere otvorim iz njih izađu putovanja i slože se kao kino platna dok sjedim  u fotelji listajući njegovu knjigu poezije. Jedan stih me povuče za rukav majice i odvede do cipelara.  Vrata se otvore sama i patike izađu. Spremna si za put došapne mi ptica na grani lipe. Lipa opojnim mirisom otključa vrata mog stana. Koferi silaze niz stepenice jer kao i ja ne vole liftove. U njima budu ljudi koji većinom ćute.  Ili gledaju na satove kao da sat može da ubrza spratove. Os...

Srela sam te u magnovenju vremena.  Nisam te čekala ni tražila.  Ti si pronašao mene. Znaš i danas se pitam kako su slova koja smo slagali u riječi  sa tvojih i mojih usana znala put koji trebaju prijeći da bi nas sreli. To je nešto što smo ti i ja osjetili. Kao dodir zvjezdane prašine po našim obrazima koje rukama dodirnemo i ostanu tragovi na dlanovima. Rekao bi ne sanjaj. Ne postoji svijet vila. A kad to meni kažeš, ja sanjam još više. Slova i riječi te prepoznaju, izvuku bravure, apostrofe i održavaju ritam ljubavi prema tebi. Nosim i čitam tu ljubav. Pišem je kao umjetnici što su pisali sonate, sviram melodije dok pjevam priče i pjesme o tebi. Čuješ ih, znam. Jednako kao što tebe čujem ja. Dušu ti osjećam, srcem. O, nemoj mi reći da si zaboravio sve. Jer, ako mi to kažeš, znaću da to što govoriš, nije ono što se u tebi zbiva. Film, koji se ponavlja u beskraju misli o tebi.  Scene koje smo prošli  ti i ja svako sa svoje strane jastuka u svojim uglovima među ...

Posred šava zaborava, na dlanu da li pismo ili glava. Tek stoji jedan novčić od metala. Kod fontane Di Trevi zaboravljeni su se sreli. Pogledaj me u oči i reci mi jesmo li ruže pustinje,  trag milostinje i prepušteni sami sebi. Zamisli želju i pusti sa dlana da krene. Kad  novčić padne u fontanu, sjetićeš se ti mene, a ja tebe. Sješćemo na klupu nas dvoje, ulicama prolaziće ljudi i ostaviće novčiće  u fontanu Di Trevi. Neće ni znati da su se zaboravljeni sreli. Otuđeni od vremena kao ruža pustinjska nastali od pijeska. Latice nam krhke i kao oštrice.  Treba biti nježan kad nas neko dodirne. Skriveni smo ispod pijeska, pojavimo se kad prođu pješčane oluje. Kad nas dotaknu zrak i vjetrovi mi cvjetamo u pustinji. Jesi i ti kao po legendi voljeni što za svoju voljenu ljek traži. Suze ti pijesak dotaknu i pojavi se ruža pustinje. Reci mi sjećamo li se? Otvori vrata posred ulice s' druge strane vrata, čekam te. Pružam ti ruku sa novčićem na dlanu. Posred vjernosti i ljubav...

Kažu da sam izmaštana priča. Putnik bez vodiča. Kažu da fotografišem pauka dok mrežu plete. I čuvam ptice kad jutrom u dvorište slete. Kažu da pišem po ulicama priče.  Sunce ih zapamti, kiša ih sakrije. Rijetki ih pročitaju dok noću skitaju. U nekim svojim mislima i samoćama. Tada njihove stope pokupe riječi sa ulice. Tako priča po priča putuje. Kažu da sam skrivena u nekim neznanim zemljama. I da je sjeverni vjetar drug mojim rimama. Kažu da me ne možeš stići i da sam ja priča u priči. Iz knjige u knjigu putujem, sa pticama drugujem. Ne pitaj me ko sam i gdje stanujem. Gdje dane danujem, gdje noći noćivam. Vila sam i ništa me ne pitaj. Reći će ti da sam zagonetka o kojoj ne možeš ništa znati. Ja sam slobodna kao vjetar sa kojim ti ne znaš plesati. Reći će ti gdje stanujem, a ne znaju ni oni. Gdje putuju mog voza vagoni. Do mene ne stižu telefoni, pozivi i poruke. Ja samo znam da sve mogu reći ruke. Reći će ti da ne gledaš mape i ne tražiš moje korake. Jer gdje da pronađeš pisca sk...