Tvoj pogled

Spajam nitima zvjezdanog konca slike.

Ostaju tragovi.

A ne želim da znaš gdje sam.

Ni po slikama, ni po stopama koje pratiš.

Ostavljam ti dane na dlanove.

Naše dane koji su bili više tvoji.

Ostavila sam radio da svira.

Ako prespavaš ujutro da te probudi.

Ne mogu a da te ne volim.

Srce se okomito tebi vraća.

Ide prema tebi privlači ga magnet tvog pogleda.

Iskrada se iz moji grudi i kao beskućnik ide da traži dom.

Sjetim ga na tvoje riječi i onda se kao malo dijete vrati i ćuti.

Nasmijem ga, izmislim fore i fazone koje ga na trenutak odvuku od tebe.

Opet će ići prema tebi.

Naviklo je biti u tvom naručju.

Ti si majstor vještina kako ga iluzijom odvesti u luna park.

Šećernom vunom zasladiti, zavrtiti na ringišpilu da leti od sreće.

A kad se svjetla luna parka pogase, sakriješ se.

Tada srce vidi da je sve šarena laža od kolaža.

Da su to sve bajke koje si smišljao noćima i pričao danima.

Vrati se srce po snjegovima i zamoli mećave da sakriju stope.

Razumije što mu je za tebe šašava glava govorila.

I pronaći će jedan kutak da te sakrije od mene.

Zamoliće dušu da ti još jednom otvori vrata.

Odštampane su sve prilike, dodjelilo mi je srce diplomu.

Za hrabrost u ljubavi.

Zna srce da sam ti utočište.

Duša se ušuška u svojim odajama.

Udruže se njih dvoje, pa mi postave po stanu tvoje slike, ostave mi tvoje košulje pored mojih stvari.

Nagovore radio da svira naše pjesme.

Čak su jedno jutro postavili doručak i napisali poruke tvojim rukopisom.

Nasmiju me, jer znaju da si tu u svakom trenutku.

Kako ti kažeš, nije stvar navike, već odluke.

Odlučila sam da te volim Dž.R.Č.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay