Zvjezdana prašina

Rekli su mi da ne mogu kopirati filmove i staviti na ulice. 

Da vile ne mogu poslati da čine čuda.

Da ne mogu iz knjiga pozvati likove da dođu u ovaj stvarni svijet.

Otkrila bi se mašta i nestalo bi čarolije.

Reći ću vam jednu tajnu. 

Sve što su rekli da ne mogu, ja sam to uradila.

Kopirala sam filmove, montirala filmske trake i izašli su likovi.

Vile su stigle i baš sad u ovom trenutku lete iznad vaših krovova.

Zvjezdanu prašinu prosipaju. 

Sletiće vam na dlanove te zlatne niti.

Smijte se. Probudite se. Sanjajte.

Rekli su mi da izvan ovih ograda nema slobode. 

Preskočila sam ih.

Pronašla tajni prolaz.

Skrivena ispod vilinog plašta sa kapuljačom.

Duga kosa koja je seala do polovine leđa.

Preko ramena luk i strijela. 

Moj vjerni prijatelj jelen pratio me kroz zavojite šuske puteve.

Spavali bi pod vedrim nebom, zvjezde bi nam bile sijalice.

U grad bi išli samou biblioteku.

Moj vjerni prijatelj bi me čekao na ulazu u šumu.

Sa mnom u džepu plašta skrila bi se vjeverica.

Traovima zvjezdane prašine pratili bi put da dođemo do naših kuća.

Rekli su mi da će me otkriti jednog dana i uzeti mi krila.

Pitam se znaju li nekad da nisam zaista vila.

Prihvatile su me i pružile mi dom.

Pomažem ljudima u znak zahvalnosti vilama.

Toliko ljudi treba našu pomoć.

Važno je da ostanemo skrivene, zvjezdana prašina i ja.

Ne mogu vam ispričati tajnu o meni.

Ona se najtiše ćuti i najnježnije čuva.

Ne mogu vam reći koliko flastera ima na koži od pliša.

I osmijeha napisanih poezijom na mojim usnama.

Ne mogu vam objasniti sebe, jer mi rekoše da ostanem misterija ovih prostora.

Niti vam smijem reći iz kojeg područja dolazim, tako bih odala svoje utočište.

Ispod kapuljače tajnu oči obuku i tako skrivene prolaze kroz zelene oblasti gdje vile obitavaju.

Čuvamo se same, ne pričamo mnogo sa ljudima.

Prati me vjeverica u džepu mog plašta.

Još kao dijete imala sam maštu koja je prolazila kroz krovove 

i plela džemepre sa zvjezdanom prašinom.

Rekli su mi da ću ostati u području kao djevojka što radi u biblioteci.

A ja sam iz knjiga slova spajala u slike i pustila h da mi otvore vrata udahnula sam im život.

Naslikala sam jedan drugačiji svijet u kom sam danas.

Srcu mi je milo što svojim dlanovima zvjezdanu prašinu prosipam i što ljudma pomažem.

I ostajem tajna izmaštaa u snovima znanim samo jednom čovjeku... jednom čovjeku što je zavolio djevojku njemu tako daleku.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay