Škrinja, švelja i špajz

Ponekad ponavljamo situacije.Čini nam se kao da smo to već vidjeli i da smo tu i tada bili.Zamislite da ponavljate jedan dan više puta.Prije tri godine na Tv-u je bila najava za film.Baš je to bilo ovo doba godine.Odlučila sam da ću gledati film.Ovako je to bilo.Hronologija je sljedeća:Prve godine čekam film,sjedam u omiljenu fotelju i film počinje.Gledam i taman došao film do polovine.Daljinski se odvezao u drugom smjeru i prebacili mi program.Znači ništa od filma.Druge godine isti film, Ovaj put počinje kasnije.Odlučim opet gledati.Sjedam u fotelju ,film počeo.Opet kao po pisanom pravilu,daljinski otišao u drugom smjeru,prebacili mi program. Treća godina,film je najavljen u subotu.Pa je onda promijenjen termin u nedjelju.U nedjelju,su promijenili vrijeme prikazivanja. Kažem :Nešto ima u tom filmu, ima neku poruku i trebam ga odgledati.Tražila sam ga na internetu,ali se ne može gledati.Nađem konačno film,titl na španjolskom.Dobro, odgledaću, znam nešto španjolskog.Kad sam pokuš...

Koje li je godišnje doba?Koji dan?Gdje se nalazimo i gdje idemo?Pitanja postavljamo drugima i sebi samima.Kao da smo u nekom procijepu vremena.U nekom filmu,kao da igramo, naučna fantastika.Realno nerealne slike.Sve nam se pomiješalo da sami sebe ne prepoznajemo.Uticaj klime,sunce grije mjesto snjega da pada.To je sigurno,šta bi drugo moglo biti?Praznici idu,ne znamo ni sami da teku dani.Da godina leti,gdje li žuri ne znamo?Ide ona poput rijeke teče. Ima svoj tok,ne obazire se na nas.Sve sto smo htjeli i željeli a nismo stigli i uspjeli put prošlosti putuje.Da sa svim prošlim željama druguje.Već ih je popriličan broj.Pravo društvo. A mi?Mi novim željama težimo, bježimo od onih sto su spakovane poput poklona otišle na dobro znanu im adresu. Dociće u prave ruke.Adresa glasi :Prošlost bb.Prošlosti će odveć drago biti. Što je dobila još neostvarenih želja zapisanih krajem godine na parčetu papira.Paučina se uhvatila i slova već blijede.Tako i želja blijedi.Kako vrijeme odmice. Gdje go...

Kad?Tada!Sad!?Ovdje,tamo!Naprijed idi natrag se ne vraćaj.Put će biti isti. Ne mijenjaj ono što si već napisao sam.Povratak u prošlost ne postoji ni putovanje u budućnost.Sadašnjost je putovanje.Zima duga hladna. Snjegovi zavejali put.Pored kamina sjedite, pored vatre grijete ruke.Iz kuće se ne može vani.Javili su na radiju da su putevi neprohodni.Slušate muziku,praznične pjesme.Neka čarolija i sjeta u vama.Zaboravili ste da se poput djeteta radujete praznicima. Neko je ovo čudno vrijeme.Sva ta zimska idila se godinama otapa poput snjegova kad se zima bliži kraju.Nema u ljudima te radosti.Mašine smo ništa drugo.Sve nam je jednolično, obično i obaveza. Primjećujem da su ljudi toliko okupirani,okupiranjem svega što u toku dana trebaju uraditi.Nekad dođe čovjeku da zaista sjedi pored kamina,da su putevi snijegom zavejani. Sve ono što je vani, neka je vani.Sve može da stoji i čeka. I obaveze i neobaveze. Znate šta? Čim bi putevi postali prohodni mi bi po starom. Iako smo sebi netom obećal...

Jedan svijet, kao kugla, kontinenti i sve se vrti oko globusa.Teatar, u kom se krećemo,mislimo i živimo.Ples na kiši, kap rose na dlanu.Pjesma pod suncem.Hod po mjesečini, pod nebom i zvijezdama. Stope u snijegu, osmjeh djeteta,voljena osoba kraj vas.Sa osmjehom i suzama, sa ljudima i svjetskim čudima. Kutija kao Pandorina.Kad je otvoriš sve tajne budu otkrivene.Neke ostaju čudom sakrivene.Cijeli svijet je teatar snova.Na pozornici stoje glumci.Tekst drže u rukama.Vode dijaloge i monologe.Pozornica je velika, uloge značajne bilo da su glavne ili sporedne. No hoće li publika prepoznati iskrene, i one koji to nisu? Glumci će odigrati svoje uloge,biće oni likovi koji su im zadani.Od riječi do riječi čitaju tekst. Kad neki dio zaborave, tu je skriveni šaptač da ih podsjeti. Ponekad sami tekst osmisle.Velike su naše pozorišne daske, koje život znače.Velike, a nama se ponekad čine malima. Malim za naše korake. Koračaš čovječe, ne glumi,ne čitaj unaprijed napisan tekst. Mijenjaj ono što ...

Unutar riječi, van priče. Unutar vremena, van njegovih okvira. On, ona,vi,mi, ljudi-nadljudi. U kockama pod krovovima žive.Vani rijetko izlaze. Na kockama prozore imaju. Ponekad ih otvore, da uđe svijetlost, dašak vjetra, kap kiše, pahulja snijega.Izolacija od svega što je vani. Sigurni unutar zidova.Vani izlaze kad pronađu onog kom treba pomoć. Ne prolaze pored uplakane djece, ljudi koji nemaju dom. Za druge ljude skupljaju hranu i odjeću, makar i sami nekad oskudijevaju. Odmetnici nisu, nadljudi jesu. I nisu drugačiji od običnih ljudi,već imaju više snage. Ne vole da ih hrabrima zovu, ne traže ni obično Hvala.Već vole da vide ljude sa osmjehom na licu. Da vide kako su ženu što prosi na ulici, odveli na toplo da zgrije ruke i spakovali joj hrane za ponijeti. Da bar nekoliko dana može djecu nahraniti, a da joj ruke nisu promrzle. Nekad ne spavaju noćima,već lutaju od kuće, do kuće ne bi li prikupili što više pomoći. I sami su prošli kroz slične situacije, empatija je stanovnik nji...

Prvi mraz jutros u mom dvorištu.Rano jutro, iz  topline doma posmatram kroz prozor.  A vani hladno i miriše zima. Na stolu topli kakao, uobičajen napitak u ovim hladnim danima. Na radiju najavljuju hladna jutra i mraz, a sunčane dane.Tako će biti tokom cijele sedmice.Ispijam topli kakao, dopire pjesma,koja priliči ovom jutru, pod imenom "Mrazevi"od Irine Kapetanović. Proviruje sunce, opire se gospodin mraz! Ima nešto u mrazevima. Nešto što se objasniti ne može, ali znam da ima! Ima nešto u ljudima, koji često zaborave na druge ljude, koji su bili tu kad im je pomoć bila potrebna. I baš kao što sunce mraz otopi, tako nestanu prijateljstva i ljubavi. Iščeznu.Tako ljeto u ljudskim srcima zamijeni zima. Ipak ne trebamo se čuditi, svi su tu kao prijatelji onoliko koliko su i trebali da budu. Sve se mijenja (baš poput godišnjih doba)i prolazi. Mrazevi ostaju i uvijek se vraćaju. Prestaju ljubavi, oni koji su se voljeli, više se ne vole.Ljubavi dolaze, ljubavi prolaze. Prijate...

Kad u noći sjenke igraju ples svima dobro znani, tada neobični ljudi stupaju na pozornicu teatra. Jer jedino tada je pozornica slobodna.U to vrijeme dok sjenke lutaju ulicama, na sceni teatra neobični ljudi govore( bez da glume) kako stvari izgledaju danas. Pomjeraju se granice mogućeg i nemogućeg. Njima nisu potrebni šaptači.Oni nemaju unaprijed napisan scenarij.Oni ga stvaraju usput. Improvizuju. Ne režiraju predstavu, već je stvaraju uz pomoć svega što ih okružuje.Sve oko nas su teatri.Teatri, gdje sjene imaju svoje izvedbe. Noćne sjene sto gradom hodaju, danju su im lica sakrivena pod maskama.Tek u noći im prava lica može čovjek vidjeti. Neobični ljudi zapravo i jesu poenta priče. Oni reaguju, preduzimaju i realizuju. Oni se usude biti ono sto jesu. Bez maski.Oni ne obraćaju pažnju na to šta drugi govore.Oni su svoji u njihovom vremenu i njihovom svijetu. Ne ograničavaju ih kazaljke na satu. Ne trče za vremenom,već puštaju vrijeme da teče, pritom mudro to isto vrijeme upotrijebe da...