Škrinja, švelja i špajz

Neki mali trenuci u velikim kutijama našeg vremena stoje spakovani. Davno smo ih tamo ostavili znajući da ćemo ih jednog dana opet potražiti. Znali smo da ćemo se vratiti u ovu ulicu i da ćemo sasvim sigurno napisati neke nove priče. Jer onda smo bili djeca. Onda smo igrali neke druge igre za razliku od ovih koje danas igramo. Tada smo imali osjećaj da smo sanjari koje rijetki razumiju. Danas, danas ću vam reći da to nije tako. Odraslo se a uporno čuvam onaj komadić djetinjstva kao najslađe parče torte ostavljeno da ga podjelimo na jednake djelove. Jer u to vrijeme kolači se nisu često spremali. Sjedim baš na mjestu gdje smo dane provodili, igre... igrali, djevojke gledali i čekali da ih vodimo u kino. Ko će znati zašto se čovjek često u davno vrijeme vrati. Tražimo i čekamo.  Tražimo odgovore i čekamo da se dogodi čudo. Vjerujem u čuda da se razumijemo. Da sigurno je to, vraćamo se da bi sebi odgovorili kako odrastajući zaboravljamo sve ono što smo nekad kao dar čuvali. Danas, kad...

Ovdje sam, sjedim pored tebe i gledam te kako čitaš. Zatvori knjigu i pronađi mapu koja je skrivena u koricama. Put ti je poznat već jednom si prošao tim putem. Ne, nije ovo priča fantazije u kojoj ćeš otkriti svijet skriven iza police sa knjigama. Ja sam sa mora i olujnih vjetrova. Iz napisanih svjetova, između sutona i svitanja. Između odgovora i pitanja. Čemu skitanja? Kad možeš ostati i sunce u  moru gledati. Čitam riječi a one sa valovima plove. Kako li se ono zove kad nekog voliš, a ništa ne tražiš. Bezuslovna ljubav... da tako se zove. Pitaj vjetrove za mene, ako oni govore. Vjetar i haljina od valova, sa nekih dalekih morskih žalova jedna školjka u mojoj ruci. Kad je uz tvoje uho prislonim čućeš more i razgovore među nama. Čitam ti priču, ruke te dotiču i toneš u san. Dragi... moj dragi... u Kalelargi šetaš. Spavaš li, ili osjetiš kako te ruke miluju... kako noćni sati tihuju. U dodiru... iz mora izrone sve dubine, morske zvjezde i tišine. To tebe more miluje i  ljubav...

Otvori stranice na kojim pišu pjesme. Pročitaj stihove zapamti likove i molim te ovaj put bez trikova. Uvijek sam ih otkrila kad bi ih izvodio. Slušam te kako govoriš, napamet znam riječi koje ponavljaš. To nije to... iz srca iskreno rečeno. To je naučeno. Sjedimo za stolom na mojim usnama iskrenost osjećanjima protkana. Sa druge strane sjediš ti... sa usana riječi govoriš... a onda sve u prah pretvoriš. Kad izgovoriš da me voliš, a to ne misliš. Pogledaj me u oči i reci šta stvarno osjećaš... ti me ne znaš. O ti ne znaš kako se smijem. O ti ne znaš, kako plačem. Prođi sa mnom kroz vrijeme, a kad prođeš onda mi reci šta osjećaš prema meni. Sjedimo ovdje zagrljeni i samo ćutimo. Bez riječ jednu da kažemo pa ti osjeti koja misao poput ptice leti. Slušaj, kako se čuju cvrčci, kako pjevaju pjesmu o ljetu. Prođi sa mnom kroz tepihe od lišća i osjeti kako šušti dok hodamo. Osjeti miris cvjetova i proljeća... snjeg kako škripi pod nogama. Sad sve to stavi u svoje srce pa mi kaži iskreno jesi ...

Nalazim se u zabranjenoj zoni i fotografišem. Izvan sigurnog sam.  Naučena da opstajem i da ne odustajem. Sama sebe sam naučila. Imam tačno jedan sat da uslikam potrebne fotografije i da se vratim. Ovako živim nekoliko godina.  Prije 372. dana smo odvojeni iz zone koju su za nas obične ljude postavili kao zabranjenu. Nekad smo svi živjeli zajedno išla sam u školu i živjela jedan sasvim običan život. Znate već zvoni sat, ustaješ, ideš u školu.  Usput uzmeš nešto za doručak i čekaš autobus.  Putuješ kroz stanice i staneš ispred škole. Sjediš satima i slušaš predavanja, a lutaš mislima. To sve sad ne postoji, škola je zatvorena, prazne klupe i stolovi su svjedoci tišine. Odrasla sam preko dana, onog jutra kad smo noć čekali u skloništu.  Ta noć postaće mnoge noći. Izgubili smo pojam o vremenu, stalo  je sve a kretalo se. Fotografisala sam za novine koje su štampane u tajnosti u jednom podrumu, imrpovizovanoj štampariji. Znala sam više nego što sam smjela znati...

Pišem ti otisak tvojih stopala kroz slike sjećanja. Pratim tvoje korake i hodam sa njima.  Još ljubavi dušo ima, u priči o nama. Ne, nije to onaj film sa Tv ekrana koji smo zajedno gledali. Kad našu priču u film pretvore i na kino platno stave titlove.  Kad vide naše noći prije ponoći, zore uz razgovore i kako smo se voljeli. Imaće oni suze i osmijeh na licu dok budu film gledali... dok budu u tom prevodu naše osjećaje čitali. Kad knjigu o tebi napišem, kroz moje riječi vidjeće tvoje oči, tvoje ruke i poruke kroz polja muzike. Uvijek si bio i ostao sunce za oblake i kišobran koji me čuva od kiše. Pisac koji za voljenu priče piše. Zagrljaj za noći olujne. Čujem tvoj glas traži nas, kroz neke priče koje smo pričali. Kroz knjige koje smo čitali a onda do duboko u noć o njima razgovarali. I uvijek... uvijek je tu bio smijeh.  Tvoj smijeh koji sruši sve brane. Tamo i ovdje gdje smo ti i ja neka nit spaja dva kraja sna. Svako u svom stanu sjedi kraj prozora i gleda kako se niz ...

Sjedi čovjek i piše.  Pismo, knjigu, pjesmu ili priču. Ne znam. Znam samo da piše. U pogledu vidim daljinu što se piše i na papiru. Skupi šake, pogleda u nebo i oblake.  Da li on to plače? Ili se samo emocija koju piše iz slova pretače u njegove oči? Čekaj, sad vidim da se smije, onako kako samo slike iz nekog davnog vremena u vidu sjećanja mogu vratiti osmijeh na lice. On kao pisac prolazi sa svojim likovima sva osjećanja. Zamišljen, pušta olovku po papiru da teče. A dan teče u veče i prolazi. Skuplja papire i stavlja ih u torbu pa lagano niz sokak ide ka svom domu. Djevojka šeta ulicama, sa slušalicama na ušima i sluša muziku. Počinje da pleše, ljudi je gledaju, osmijeh i sreća na njenom licu obojili su ulicu. Zastane na trenutak i pogleda u ljepotu neba i kaže ljubav je sloboda. Ljudi prilaze i onako polako prave prve plesne korake. Ona gleda prema nebu i kaže sunce čuvaj nam oblake od kiše... pusti da svijet pleše. Kosa joj je uvijena sa viklerima na glavi piruete pravi. Z...

Izvuci jednu kartu iz svog džepa, da putujemo. Jer kad sa tobom putujem sve je srcu milo. Izvuci onu kartu što smo zajedno crtali. Putujmo kroz pjesmu što se sa radija čuje. Slušaj kako kroz pjesmu  ljubav putuje. Rekao si da sam ja oblak iz tvog sna. Pero na tvom šeširu i ogledalo tvojih misli. Zapisi tvojih želja izgovorenih peru što se na papir izlivaju. Ti još ne znaš kakve se tajne svemira u meni skrivaju. U trenu vidjećeš ženu tako snenu a tako budnu, tako običnu, i pomalo čudnu. Vidjećeš u mojim očima zvijezde i dotaći ćeš moje ruke nasloniti glavu na moje dlanove kao jastuke. Procvjetale jabuke. Ljuljaju se ljuljaške, držimo se za ruke. Izvlačiš kartu iz džepa na kojoj piše ti si moj dom i moje odredište. Osloni se na mene kad se vjetrovi pomjere između planina. Budi moja blizina. Daj mi svoju ruku i budi tu. Dok more i vjetrovi plešu ples ljubavi. Osloni se na mene i gledaj tajne Svemira u mojim očima. Plešimo dok sviraju zvjezde i dok mjesec kao dirigent vodi zvjezdama in...