Škrinja, švelja i špajz

Njegova poezija je kao kardamon. Utopija u kojoj želiš ostati. On je inžinjer romantike.  Njegove konstrukcije su zavladale  mojim srcem. Reče mi da će pustiti ljubav da leti kao ptica i da će sletjeti na moje dlanove. Reče mi da zagrlim pticu i da će se i on osjećati zagrljenim. O njemu tek nekoliko slova razaspem po papirima kao nježnu čežnju. Koju će on čitati kad budu sitni sati plesali svoj ples. Uradio je nacrte i od njih će u svom ateljeu u stvarnost pretvoriti želju. Rekao mi je da će to biti njegovo djelo koje ću čuvati kao simbol ljubavi. Dok bi crtao, gledala bih te ruke kako bijeli papir pretvaraju u sliku. I tada on uputi pogled prema meni. Kaže mi ovo je moje hvala jednoj ženi koja je obojila sve u meni. Na slici suncokreti, ptice i otkriveno moje lice. Romantične konstrukcije jedne revolucije srca tako je nazvao svoje djelo. Ne spava noćima, sastavlja djelove, boji makete i gradi ih mjesecima revolucijom poete. Gledam ga i crtam ga. Sjenčim prstma njegovo lice. ...

Letim sa stihovima sagrađenim od vjetrova.  Na bedemima skrivenih svjetova, istina je tako rijetka na usnama. Sačuva čovjek svoju dobrotu, vodilja je u mom životu. I tako je svojstveno meni kao jednoj ženi da sanjam.  Da pomjeram kompase gledajući sate i čuvajući kazaljke od vjetrova. Na obodima stihova, stoji istina na usnama.  Vodi me putevima neznanim za one koji istinu ne govore. Nema tog puta do srca kad neko istinu ne govori.  Nema povratka u moju dušu kad jednom istina nestane sa usana tvojih. Stojim na planinama izgrađenim od satova.  U vremenu u kom heroji čuvaju one koji sanjaju. Letim, slobodom koju ti ne poznaješ. Kad istinu sa usana ne govoriš ti ne vidiš tragove mojih stopa. Kazaljke putuju ja plešem njihovim okretom. Ne zboriš ti sa stihovima pjesnika, kad pročitaš pjesme što su pisali u besanim noćima,  svitanjima i danima. Niti se ljubav u okrilju istine sakriti može. Ona biva otkrivena u očima i kad riječi zaćute. Letim, sunčevim vjetrovim...

Kako se zoveš? Milena. Nisam te dosad sretao ovdje. Jesi. Ne sjećam se. Znam da se ne sjećaš. Sjedili smo ovdje i čitali knjige u biblioteci. Sretali su nam se pogledi. Odakle si Milena? Ne bi vjerovao. Moguće i da bih vjerovao. Ja sam s' druge planete. Šališ se. Ozbiljna sam. Letiš zvjezdanim stazama? Tako nekako. Što se smiješ, Milena? Smješan si. Jesi za šetnju? Trebala bih ići, hladno je. Uzmi moju jaknu, neće ti biti hladno. Samo jedan krug da prošetamo, obećavam ti. Reci mi Milena, voliš li muziku? Volim. Šta i koga još voli Milena? Ples pod mjesecom, let ptica, zvjezde koje šapuću vjetru u noći poeme. Milena, enigma si ti u misteriji. Ne pitaš me kako se zovem. Znam tvoje ime. Kako? Rekao si mi. Čitala sam tvoje pjesme i priče koje si mi pisao. Ali ja te ne znam. Znaš me. Sjetićeš se. Tvoje ime Milena, ono znači rođena da, donosi sreću drugima. Meni si donijela sreću. Kako? Tvoj osmijeh u očima. Sad bih stvarno trebala da idem. Zašto bježiš? Ne bježim, trebam pomoći drugim l...

Otvori vrata, uđi u moj skromni dom. Na stolu imaš doručak.  U ormaru ti je složena odjeća. Kad ti zatreba nešto za hladne dane koji dolaze. Knjiga je napisana, treba je još složiti. Pročitaj.  Imaš čast da prvi otvoriš te stranice koje sam pisala. Na prvoj stranici već imaš osmijeh na licu. Ti i ja smo plesali kao Marina Anissina i Gwendal Peizerat na ledu sa klizaljkama. Sjećaš se. Bježali smo u dvoranu i klizali bi oslobođeni od svih ramova u koje su nas stavljali. Disali smo slobodu ljubavi i kao dva buntovnika smo izvodili piruete. Kroz krov dvorane mjesec je bio reflektor naše priče. Noćima sam sjedila i gledala kako plešu na ledu Marina Anissina i Gwendal Peizerat. Tamo u tvom kutku sa druge strane mjeseca gledao si i ti kako su njih dvoje s ljubavlju plesali. Sjela sam za sto jednog dana i krenula pisati roman o nama. Znala sam da ćeš se vratiti i otvoriti vrata od svog utočišta. Zato sam ti ostavila roman na stolu. Gledam te s' druge strane ogledala, a ti to ne znaš. ...