Škrinja, švelja i špajz

Postojale su po legendi iz moje mašte brojne male zajednice u kojim su živjeli ljudi, koji su još kao djeca dolazili u to područje. Obitavali su u blizini rijeka. Rijeka je donosila sklad umu i mislima učenika. Kad god bi u zajednicu stiglo dijete oni bi uzeli kamen iz vode i dali ga staratelju u čijem domu su odrastali. Onda kad bi došlo vrijeme da izađu iz zajednice u svijet taj kamen bi vratili u vodu. To je bio znak da su odrasli u ljude koji su slobodni poput toka rijeke, a na neki način ostaju duhovno dio zajednice. Jer kad god osjete potrebu mislima se mogu teleportirati i razgovarati sa mudracima. Od ranih godina su ih učili da žive u skladu sa svijetom oko sebe. A pritom nisu ni vidjeli svijet izvan njihovog svijeta. Imali su priliku da ga upoznaju tek onda kad to odluči savjet mudraca. Svako dijete je imalo svog mentora i određenu oblast koju je učilo. Među njima su bili dječak i djevojčica koji su doputovali u selo jednog hladnog jutra. Inje je bilo po drveću, daleko

Noć, vani sve miriše na snijeg. Polako tonem u san. Odjednom oko mene je dan. Nalazim se usred drvoreda sve je prekriveno sa mnogo inja i snijega. Oko mene su polarna lisica, medvjed, zec i crvendać ta neobična ptica. Oni su tu da prenesu poruku.  Polako krećem sa njima da putujem u prošlost, sadašnjost i budućnost zima... Ima jedna kuća za ptice, za ptice koje nisu selice.  U njoj ljudi ostave mrvice i zrna hrane za one duge zimske dane. Da ptice znaju da nisu same. Pa dolete kad snjegovi i mrazevi posjete naše krajeve.  Ugriju se na trenutak, pronađu hranu i siguran kutak. Pada inje na drveće, na borove iglice, tu na kraju ulice. Vidim ljude, ali oni ne vide mene niti vide moje nove prijatelje kroz san odaslane. Jedan mladić djevojku očekuje ruke u rukavicama grije. Očima se smije.  Ona prilazi u zagrljaju njih dvoje stoje, kako je lijepo vidjeti dvoje koji se vole.  Sanjke prolaze sretna porodica u njima.  Ulični prodavači prodaju toplu čokoladu. Ulični fenjeri u grad

Pogledima se tražimo u potpunom mraku. Naši koraci se prepoznaju, naše ruke se dotaknu. Jer one zagrljaj zajedno čine. I razbiju tu kuću tišine u teatru snova. Tamo se nekad pojaviš samo da mi dojaviš da si tu. Kroz ledene snježne odaje rukom umjetnika figure stvorene. Samo hladna zima stvori ljepotu u njima. I trčimo kao djeca što su još u nama, koju poznajemo i uvijek im se vratimo. Koliko već dugo se pratimo? I ponavljamo sve iste scene. Svaki put neke se promjene. U mraku pronađemo traku svjetlosti. U ovom zapetljanom svijetu neki ljudi se jednostavno sretnu. A onda se sakriješ negdje u tim ledenim tunelima. I okrenem se oko sebe, tražim tebe. Krenem pratiti u snu tragove, tvoje oči skrivene neće da se otkriju. Čujem tvoj smijeh isti je još uvijek. I plave oči kao da su se stopile sa ledom. I poruka na đačkoj tabli ispisana kredom. Volim te, potraži me! Stvaran sam kao ove sante leda oko tebe. Pronađi me da opet zaplešemo naš ples. Sve piše istim redosljedom. Svaka tačka

Neki kažu da su je vidjeli, drugi pak da je ona samo legenda o kojoj se piše. Znali su samo to i ništa više. Govorili su: Ona je previše krhko stvorenje, slomiće je pustinjski vjetrovi. A u njoj je bilo toliko snage da je ni oni nisu mogli slomiti. Imala je dugu kosu narandžasto-crvene boje. Upravo zbog te boje dali su joj ime Vulpini (Lisica). Nosila je u kosi jedno pero sa znakom indijskog plemena. Sunce je budilo, mjesec joj san donosio. Uskoro se za nju pročulo. Živjela je samotno i sa ljudima. Imala je onu prkosnu narav u sebi. Pokušavali su je pronaći. Ali je baš poput lisice vješto izbjegavala susret sa ljudima. Njene vještine bile su njena nadležnost. Govorili su da je ona pustinjska lisica. Na rubu tropske zone živjela je po svome. Sklonište je pronalazila u stjenovitim terenima i gledala bi kako se nebo stapa sa pješčanim dinama. Izvan stvarnosti na rubovima realnosti znala je opstati. Tamo gdje pire vjetrovi pasati i raspršuju oblake ona je utkala svoje korake. Izr

Dan 158...  Nebeski svod se promijenio, drugačiji je. Ja sam drugačija. Noćas nisam sanjala, a spavala sam. Ovi snovi su doputovali u budno stanje. Ponekad pamtim podatke iz nekih prošlih godina, a ne mogu se sjetiti onih koje zatrpam prašinom sjećanja. Njih ne pamtim, jer tako osjetim, kad mi zatreba neki od njih, onda se podsjetim. Tamo negdje u mislima stanuju sve te kartice i otvore se baš poput cvijeta kad otvori latice. Danas radim ono što volim. Danas sam skupljač snova. To nije zanimanje rekoše, ali ga volim. Mogu snovi da se skupe, skriveni su, ali ih otkriju ruke. U mom ormaru koji je pretrpan kostimima, ja sam čovjek pantomima. Da se na početak vratim, danas osjećaje moje duše pratim. Ponekad navratim u te odaje skrivene. Znam ih, znaju i one mene. Nisu navikle na promjene. Uvijek očekuju više od mene. Da iščupam korijenje  što mi je ruke vezalo, onda znam u meni bi sve plesalo. Izlazim iz biblioteke i plešem umjesto da hodam. Čudna sam im znam, ali se ne zaustavlj