Škrinja, švelja i špajz

Dan... noć... jutro... zora... suton... sve ovdje ima smisao... nisam ti pisao... Pišem ti nalivperom... po nekoj staroj hartiji... i tintu sam nabavio. Rtovi mora u meni horizontalno dijele mene onda i mene sada. Dobro sam prijatelju ne brini za mene...  znaš da se znam brinuti za sebe. Dobro putovah... ostavih pejzaže otrgnutih sjećanja bolje im je tamo nego da su uz mene. Ćutim dok pišem... jer, ako izustim samo jednu riječ naglas ona će povući sve ostale  što su na dnu mora ostale. Izvući će na površinu svu moju tišinu.  Progovoriće tišina... biti svjetionik brodovima. Gledam u to more kako se talasa... skuplja školjke... a ja, skupljam svoje potrgane mreže. Pa ih uzmem kao dijete u naručje čekam da odluče skriveni dani provedeni u osami... teleskopom mojih potraga tražim izgubljene galaksije u meni. Kako da ti objasnim da se moj dom nalazi... na kilometar od mora... nekoliko stotinki od vjetrova... jedan pedalj pogledom u dalj... iza zastora otvorenog prostora. Dvije mašte, tri zb

Sjedi ovdje pored mene... da ti pričam... a, pričati umijem... U školi sam sjedio u klupi onoj prvoj od kraja... čuli bi me svi profesori i kad šapćem. Ti si tiho - glasan rekao mi je tada profesor matematike... Šta se smiješ... tebi smiješno... meni nije utješno to što sam u školi i danas godinama kasnije ostao zapamćen.  I to ne po ocjenama... nego po priči... a, priznaćeš to mi i priliči... Pa tako pričljiv umio sam još onda prići djevojkama... znaš kako to ide srednja škola...  svijet kao da sam osvojio... svirati gitaru sam volio... Pisao sam svoje pjesme... pod prozore dolazio i pjevao... Nekako s' godinama postadoh buntovni romantičar. Ko će li znati kako mene romantika pronađe... još na to pitanje nisam pronašao odgovor. Možda ti znaš... A što si tako ćutljiva... ta nismo djeca... Mogu ti pričati o zvijezdama... muzici... filmovima... ali bih volio čuti tvoj glas. Jest da od mene do riječi ne možeš doći... ali raspričam se pa sve čekam da ti tvojim riječima moje pozoveš na

U čaši vode vatra gori... iz mene hrabrost govori. Budimo svoji u igri što postoji. Stavimo strijele i lukove pod jastuke. Nek se u hvatače snova pretvore.  Stavimo na sto papir i pero za napisano dijelo.  Obucimo odijela prema osobinama likova odigrajmo iskreno bez trikova. Kiše meteora padaju... lunarne eklipse... šta li nam misli... misle. Prašina slika po prozorima... otisak naših dlanova... U polusjeni zagasitocrvenom svjetlosti mjesec obasjan... Sjedim na raskrsnici, gledam puteve... ni jedan nije za mene. Ovdje ostajem... prazne kuće... prazni stanovi... Ormani otvoreni... stvari u njima... nove cipele poželim da ih obujem... i da putujem kroz prazne ulice... da sretnem čovjeka... Ipak neka... Sto i stolice... tu su ljudi sjedili... pričali... gledali i čekali... Ne nisu nestali... tu su negdje... samo me kroz san vodi jedan dan. Hodam po žaru... nosim čašu punu vode... poneka kap na žar ode... Obuo sam ipak cipele nove... budan sam... i ne čekam da mi dođe sreća na vrata. Da me

Kažu da danas nije praktično da voliš romantično... Da su negdje ostali u tišini i prašini romantični trenuci... i da su blago koje ljudi traže... Tako se danas kaže... A ja biram prašinu iza koje se kriju skrivena vrata... pa kad ta vrata otvoriš romantiku vidiš... Biram tišinu koja govori...rijetkima se duša otvori. Rijetkim se kaže ono što ruke traže. Ono što je na usnama... to je u pjesmama srca... to je u crtama tvog lica. Telefonska govornica, telefon zvoni, zovem te. Kažem... je li tebi ova ulica kao naslovnica, kao kino ulaznica. Ovo jutro kad se zagrle sve naše tuge i sreće, kad svijet ne zastane, već se i dalje okreće. Da li i tebe ljubav pokreće? Ti reci iza ovih sjena jesmo li dva bića za susret ostavljena. Dotaknem ti dušu ranjenu, nježno prstima... pitaš se šta se zbiva, ko te noću pokriva, a, lice ne otkriva. Pišem te u sonetu, zalutala na ovom planetu, ostavim ti poruku na ogledalu, doručak na stolu,  sipam ti kafu u tvoju omiljenu šolju, dok jutro zove ne prozore. Stav

Plavetnilo dušu opilo... morskim dubinama kao po strunama usklađeno s violinama... srce sanjara odaje otvara. Čujem noć... čujem talase mora... govor vjetrova. Čuju li oni mene i gdje noćas sanjar poput mene da krene. Violina pokidanih žica, note rasute skupljaju se u školjama ne bi li novi biseri nastali. Na notama tragovi latica ostali. Idem ka odajama po stepnicama fenjeri u toj mojoj skrojenoj haljini, što je spojiše vile, a, mijenja boju haljina što je od valova nastala. Duge kose raspletene morskim strujama se opiru, vjetrovi putuju. Sviram bosonoga i nema traga niti jednoga... odista nema. Nebo se s' morem spaja u toj igri beskraja. Znam dovoljno sam hrabra da koracima idem po valovima. Spajam razašivene šavove, one na duši što se zapletoše u alge i pokidaše. U tom ozidanom dvoru što postoji na moru, skrivene se sjene igraju iza zastora, i nema nikoga na tim otvorenim prozorima, a, iza prozora neko biti mora, a, ništa biti ne mora. Valovi postaju sve veći treba