Izvini ali... volim te romantično

Kažu da danas nije praktično da voliš romantično...

Da su negdje ostali u tišini i prašini romantični trenuci... i da su blago koje ljudi traže...

Tako se danas kaže...

A ja biram prašinu iza koje se kriju skrivena vrata... pa kad ta vrata otvoriš romantiku vidiš...

Biram tišinu koja govori...rijetkima se duša otvori.

Rijetkim se kaže ono što ruke traže.

Ono što je na usnama... to je u pjesmama srca... to je u crtama tvog lica.

Telefonska govornica, telefon zvoni, zovem te.

Kažem... je li tebi ova ulica kao naslovnica, kao kino ulaznica.

Ovo jutro kad se zagrle sve naše tuge i sreće, kad svijet ne zastane, već se i dalje okreće.

Da li i tebe ljubav pokreće?

Ti reci iza ovih sjena jesmo li dva bića za susret ostavljena.

Dotaknem ti dušu ranjenu, nježno prstima... pitaš se šta se zbiva, ko te noću pokriva, a, lice ne otkriva.

Pišem te u sonetu, zalutala na ovom planetu, ostavim ti poruku na ogledalu, doručak na stolu, 

sipam ti kafu u tvoju omiljenu šolju, dok jutro zove ne prozore.

Stavim vinil ploču iz tvoje kolekcije, pustim ti pjesmu, danas u ljubavi sve je manje konekcije.

Izvini ali... volim te romantično... kažu u ovom vremenu to nije praktično.

Volim te kao što pijesak voli more, kad talasi do njega doplove a, školjke tragove ostave.

Volim onu poruku koju si sinoć pisao, krišom je pročitah dok ti po snovima skitah.

Volim tvoju tišinu, tvoje riječi i kad me samo gledaš a, riječima na usne ne daš.

A, znam želiš biti sam, opet te posjetila ona tuga iz minulih dana, ta rana koja se teško lječi, za koju ne postoje riječi

već ih samo zagrljaj smiri.

Zažmiri ruke će da te grle nježno kao što su to leptiri.

U polju makova i svih onih znakova, sa tobom gledam mjesec... pričaš mi o zvjezdama... vidiš ih u mojim očima.

A, ja u tvojim očima vidim pjesme... vidim strast... onu neku daleku skrivenu nit, koja dobrotom plijeni i probudi ljubav u meni.

Tražila sam te daljinama i planinama... rtovima mora.

I sve pjesme o tebi govore... sve se u tebe pretvore.

Pored tebe zore znaju reći suncu odgovore.

Sva zaključana vrata bez ključeva se otvore... kiše stanu, suze ići prestanu i kad krenu da kanu ti ih sačuvaš na svom dlanu.

Pretvoriš cvijet u pticu... kako baš ti zavoli jednu sanjalicu... kako baš ja zavoli jednog lutalicu.

Zagrlim te i ćutim... u tom trenu nište ne treba reći sve se zagrljajem kaže i usnama pokaže.

Ako te noćas potraže ona sjećanja... ti pozovi u onoj ulici i telefonskoj govornici moj broj i po tonu tvog glasa 

ja znaću koji melem na dušu da ti stavim. 

Ako te svi ostave zato jer ne razumiju dušu tvoju ti znaš da u meni imaš osobu za ćutanje

za novo svitanje, za pitanje na koje odgovori postoje kad se pogledamo a, da riječ ne kažemo.

Izvini ali... volim te romantično onako obično i sasvim melodično.

Biram tišinu u ovom kinu gdje ljubav često izostave jer, eto pretpostave da se duše spoje da same ne bi bile već u dvoje.

A, te dvije duše nisu same već koliko god da su daleko osjećaju niti koje ih spajaju... jedno ka drugom putuju.

Zagrli jer, se tuge slome jer, u srcu tvome dugo su rane bile nitima svile spojene... izlječiće ih ruke moje kad dotaknu ruke tvoje.

Makovi cvjetaju, zvijezde nebom putuju... mjesec pravi paralelu obasjao postelju... teku pjesme na starom gramofonu.

U ulici čujem neko svira bluz na saksofonu, poruka na telefonu, svitci na plafonu umjesto sijalica i naša dva lica koja se gledaju.

Rijetkim se ljubav s' usana kaže... rijetkim se duša pokaže... rijetko se nađu ruke koje se traže. 

Jednostavno znam to si ti... u napisanom sonetu, u zagrljaju, sve piše u pogledu tvom a, ogleda se u srcu mom.

Kažu da nije praktično voljeti romantično... a, ja baš tako volim... 

Kažu da su romantični ljudi u ovo vrijeme kao u zabludi... kažu... a, svi bi da romantiku im pokažu.

Kao u nekom kolažu... tiraž od osjećanja... 

Kad ti se samo približim kad ti pjesmu zapjevam... pa te onako... znaš kako... pogledam.

I opet plesaćemo tango... a, cvijet će u pticu da se pretvori...

Sve će reći plesni koraci... od perja jastuci... na postelji od latica... ogledamo se u našim očima

dok nebom leti ptica...

Izvini ali... volim te... kao planina izvor koji teče... volim te kao zvijezde što vole noći.

Kao prazne ulice što vole korake... kišne kapi oluke... stvorene od muzike.

Volim te... i to ne samo onako kako se kaže... volim te i onako kako se dodirima, djelima i rukama pokaže...

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Dragi prijatelji... volite romantično čak i kad kažu da u ovom vremenu nije praktično...

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash