Postovi

Prikazuju se postovi od 2018

Nisam ja ovo lice koje gledaš...

Slika
Nismo sami ti i ja, sigurno postoji još ljudi koji su poput nas...
U tim hladnim sobama, skriveni su, čekaju, kao mi što čekamo.
Vidiš li kako se svijetlost mjeseca dijagonalno prelama kroz ćoškove...znak da je već 20 h.
On dolazi uvijek na vrijeme, ne kasni niti jednu minutu.
Upravo ostavlja paket u poštansko sanduče.
Neće pozvoniti, zna da niko ne želi vrata otvoriti.
Paket će ostaviti i niz ulicu otići ka drugoj kući.
Koliko dana, istih dana, sreća je, ti si tu, jer ne bih ovo mogla sama.
Odmaraj, nisi spavao noćima, ovaj put ja idem po paket, nemoj da mi sad
odustaneš i odeš bez pozdrava, onako kako ti to znaš.
Svaki put kad otvorimo poštansko sanduče, oni odluče...
Noć poprima svoj oblik koji nije onom našem nalik.
Trebamo jedno drugo da bismo izašli iz ovog prostora. Tebi jedino mogu vjerovati.
Znamo se godinama, još otkad smo bili djeca.
Drugačija si...
Nisam toliko drugačija, tek jednu mrvu više od onog što u mom biću piše.
To sam i dalje ja, djevojka koja živi u onom gradu i…

Voz br: 178 putuje, u bolji svijet vjeruje

Slika
Ptice lete nebom slobodne svoj let.
Ovdje na zemlji stoji natpis: izvinite, gdje staje voz za bolji svijet?
Pročitah i pitah mašinovođu da li ti vozovi ovim prugama prođu?
Pogledao me je i rekao, dijete ovdje vozovi, voze za gradove, ne u bolje svjetove.
Sretoh uličnoga svirača, on mi reče da svira svaku večer na peronima, ali nije vidio taj voz svojim očima.
Mnogo je putovao i karte kupovao u svim pravcima, ali tu za bolji svijet nije kupio, još uvijek.
Jedna gospođa sa šeširom i koferom gleda koliko je sati, osluškuje šta pitam ljude, pogledom me prati.
Dijete drago ne postoji taj voz koji odlazi gdje se sve ljepo nalazi, bolji svijet se u tebi pronalazi, a onda se oko tebe isti pojavi.
Ljudi sa koferima čekaju, da se otvore peroni, nebom lete sa porukama baloni.
Da ih pitam i poruke pročitam možda odgovor znaju oni.
Sretoh djecu s' osmijehom na licu, njihova mašta možda može da otkrije gdje se taj voz krije.
U svojoj igri otkrivaju tek poneku stranicu tog svijeta sve dok gleda…

Plašt za sanjare

Slika
Otkazani letovi, porušeni svjetovi.
Dan postao noć, noć postala dan. Ogrnuta plaštom, oslobođena maštom.
Složeni valovi prikazani, mi smo virtuozi, talent i umijeće jedno, drugo susreće.
Izdvajam iz svog bića dijelove, one polomljene na dlanovima sastavljam.
One još uvijek spojene oporavljam, trebaće mi, znam...
U staklenim bocama voda, sviram, zvuk odjekuje, moje biće očekuje.
Očekuje melodiju koja razumije harmoniju u neskladu.
Gledam kroz prozor prašina egzisitira, ona me skriva.
Otvoriću vrata kad svi budu spavali u tom vanjskom svijetu.
Onda ih zaključati, a zidovi te kuće učiniće nemoguće.
Spojiće se i nestati kao da nisu postojali.
Nema ovdje mnogo ljudi, godinama ih nisam srela u velikom broju.
Kad ih sretenem malo riječi kažu, tek nekoliko, da emocije ne pokažu.
Sve su to samotni putnici.
Usamljeni nisu sami, distopijska fikcija. Stvorena vizija jednog prostora.
Uspijem pročitati sa tih lica odraz njihovih snova.
Živi se noć, nema sna.  Dan je plan kom težimo, redovno ga bil…

To ti je, što ti je, kad te ljubav pronađe...

Slika
Sjede dvoje, jedno, drugom preko puta...
Pogled luta, a pogledi govore, šta će biti kad se u riječi na usnama pretvore.
Isti prostor, iste stvari, a ustvari...oboje sanjari.
Ne daju da utisak pokvari otisak ostavljen, kao sto postavljen.
Večera se hladi, dvije čaše do pola pune, brod tone, suze rone, duboko je more za izgovore.
Ne nije to taj film, pogrešna traka u video rekorderu, mijenjamo atmosferu.
Idemo ispočetka, od nekog novog retka.
Čitamo uloge, živote scenaristu ne traži u priči o nama statistu.
Znam, zvuči filmski, nas dvoje igramo timski.
Filmske montaže, u ovoj prostoriji smo kao jedno, izvan nje naše duše se traže.
On...
To ti je što ti je, kad te ljubav pronađe i opije.
U hladnoj noći  kad te drago biće zagrljajem ugrije, toplom dekom pokrije, smislom za humor nasmije.
Kad pjesmu na radiju pokrenu i sat naviju da zvoni probudiću se tada... samo me pusti da ti kažem ovo što ću ti reći sad...
Znaš kad sam te sreo odustati od ljubavi sam htio, ostavljen od svih sam bio.
S…

Noć prisluškuje, pazi da te ne čuje...

Slika
Olovkom pišemo po koži sve što se u nama taloži.
Tankim slojem obloži, odmota i otkotrlja onako zbilja...
Trake motam poput klupka, lagano se odmotaju, neku nježnost imaju.
Iz kutije uzimam sijalice, spajam ih na kablove, ostavljam tragove.
Da me noć ne čuje, često prisluškuje...
Mogu jednog dana da sačuvam riječi na usnama i ostavim poruku, bez poruke.
Ispisanu na praznom listu bez ijedne riječi neko će znati šta sam htjela reći.
Hladan zrak, okupirao mrak prije nekoliko trenutaka bio je dan.
Proći ću kroz sve zapetljane ulice i ostaviti da svijetle sijalice.
Ali neću otkriti svoje lice...
Nema straha u meni, vjerna sam svojoj sjeni. Učaureni trenuci, kao smotuljci od papira, zbilja...
U tim smotuljcima poput fišeka sjemenke suncokreta. Nema konekcije, ni projekcije na filmskoj traci.
Višeslojni materijali od njih sam sazdana, različiti formati mogu stati i postati naše biće.
Rotirajući zatvarači, sortirajući posmatrači, idem hrabro otima se od uzdaha poneki dio straha, što bijaše s…

Sjedi na stolicu, otvori u ormaru treću policu ... šta vidiš?

Slika
Kad se spuste zavjese i glumci ostave kostime, po praznom pozorištu razliju se tišine.
Šaptači izdvoje uloge i neko ime. Ja nemam ništa s' tim.
Ti si kreator ovog stripa i pišeš u onom oblaku iznad skica šta govore ta nacrtana lica.
Kad te kostime ostave na ofingere, dođi pogledaj u zabavnom parku ringišpile.
Pazi... u ruci imam žeton, kad ti ga predam ti krećeš u igru, ja gledam.
Čovječe u željeznom oklopu, imaš li dovoljno štitova, poznaješ li bar jednu od svojih uloga?
Sad je vrijeme da ih izvedeš na scenu, pazi prizor se mijenja u trenu!
Polaziš, do telefonske govornice dolaziš, vidiš zapisan broj telefona, ukucaš brojeve, čuješ zvuk, čekaš da se javi neko s' druge strane.
Nepoznat glas, u poznatom okruženju govori u najboljoj namjeri, s' te tačke se pomjeri, sad idi i ne zastaj, ne okreći se čak i kad čuješ moje korake kako te prate, ne dozvoli da te oni na početak vrate.
Do svijetlosti dolaziš, već u mislima kroz lasere prolaziš.
Snop fotona koji ne miruju, kružno l…

Aranžiram, režiram i biram da sviram...

Slika
Noć i koraci, otkrili se oblaci, kao mamci što kišu donose, note zrakom frekvenciju prenose.
Čujem zvuk pjesme kako dolazi, iz nekih ulica dalekih...
Odlazim tamo, jer pjesma i ja se znamo.
Muzika...gitare, bubnjevi i pojačalo. Na pojačalu nacrtani suncokreti, vidim ih i na gitari.
Iz koje li je galaksije poslan ovaj znak na planetu zemlju, sad znam, ovdje biti trebam.
Pogledam ka nebu mjesec izgleda kao velika sijalica, tu na zemlji ljudska lica. Odavno se spustio mrak, pjesma putuje do ljudi. Gledam kako vođa benda poziva ljude da se pridruže. Na trenutak su zastali, a onda su krenuli ka pozornici.
Rekoh: Ovaj čovjek je pokrenuo ljude, vide u njegovim riječima dobrotu i energiju koja šalje dobre vibracije. Na trenutak mi je sve djelovalo kao jedna scena gdje se režira film po scenariju koji se piše u trenutku. Ostavili su uloge izvan podija gdje se nalaze. Isključili su se iz virtualnog svijeta i uključili u stvarni. Dozvolili su sebi da to vrijeme koje teče na satu, budu sretni, p…

Pišem na papiru, papir čuvam u šeširu

Slika
Slikala sam mjesec, na slici je vidljiv tek kao tačka, meni izgleda da je u stvari značka na sliku dolutala i preslikala se. U mom svijetu sve je moguće.
Da mjesec značka postane, suza da kane i u zrno pijeska se pretvori.
Na licu osmijeh pojavi i sklad u biću mom napravi. Radio stanici da dojavim, pjesmu da puste za ulice koje su polupuste. Vjetar da mi se zaplete u prste i pretvori u zvuk. Sve što se događa nauka je čista i logike malo, sve oko nas će da se pobrine za ostalo.
Polumrak slike nastaju, u nizu, onda ih slažem sve ostalo ću kroz riječi da kažem...
Gledala sam zvijezde dok su bila pogašena svijetla grada. Tog trenutka, tada...
Sad sam u sada... gdje kap kiše pada iz oblaka, izađi na svijetlost iz mraka.
Pružila sam ruke ka nebu i dotakla zvijezde u trenu, a onda vidjela sjenu i nebesku daljinu.
Svi smo čudo nekome, a ko je čudo naše ?
U osmijehu koje lice ozari nešto postoji neka ga prate koraci moji.
Zagrlim sve ljepote oko sebe u sutonu, zapišem ih u odajama sjećanja.

Poklopac se zatvori, poklopac se otvori i zore sviću

Slika
Jutro donosi dan, dan donosi noć, krugovi...
Čeka se nada novog jutra probuđenog u nama.
Ti dugi hodnici me vode, zrake sunca me prate i poneki djelić sjećanja vrate.
Luk i strijele su uz mene. Nema straha, on ostaje u koracima iza mene.
Postaje prašina koja putuje sa vjetrom i vatrom koja još gori u gradu.
Revolt se budi, idem ka osobi koja je izvadila senzor i čuvala ga kao dokaz.
Ulazim u središnji dio utvrde, idem ka njemu. U tim očima vidim ono što bi htjele skriti.
Skvani ovdje si?
A gdje bih drugo mogla biti? Treone 74 kad igraš igru, onda je igraj na lukav način.
O čemu ti to govoriš?
Znaš ti dobro, možda možeš sakriti tragove, ali u tvojim očima ja ih otkrivam.
Ti si izvadio senzor koji je bio u mom vratu, a onda ostavio poruku i želio da budeš pronađen.
Te igre smo odavno prerasli. Tebe jedinog znam i zamisli baš si ti bio pored mene kad sam se probudila usred grada. Rekao si da si novi član tima, a znam da Košnica godinu dana nema novih članova. Čitam redove i između redov…

Spoj dva meteora bez odgovora

Slika
Idemo, jedno pored drugog...u noći koja je hladna, ostavljena od nas ljudi.
Prepuštena svojim nemirima i našim odlukama.
Prišivena sjećanja, izvlači se konac i razdvaja tkaninu. Ostaju tek rupice tamo gdje je igla prošla.
A mi? Mi smo dobro organizovane lutalice, kroz ulice.
Dva neznanca čiji se putevi povezaše. Izvana sam bila hladna, djevojka otporna na bol.
Unutar mene je postojala neka otpornost prema svijetu u kom živim i toplina danas strana čovjeku našeg vremena.
Ta borba unutrašnjeg sa vanjskim spoj dva meteora bez odgovora. U pogledu sam imala odlučnost i izgledala kao neko, ko je spreman prvi da krene i razotkrije lokaciju buntovnika.
Gotovo da sam i sama vjerovala da pripadam timu Košnice.
Drugačije nisam niti mogla. Iako senzora više nije bilo, igrala sam na sigurne karte.
Gledala sam tu utvrdu, mjesto gdje smo nekad živjeli. Tamo ni zrak više nije bio isti.
Kao da su jednim potezom kista i temperom sive boje premjestili predmete na dobro znanoj slici, a gumicom obrisali …

Zrno nade u prišivenom džepu

Slika
Ime, imam li ime? Ne sjećam se. Tražim neki dokument, nema niti jednog traga.
Na ruci vidjeh da piše Skvani.
Probuđena usred ničega, vatre plamte i jedva da razaznajem gdje bih mogla da se sakrijem.
Zarobljena u košnici koja je osmišljena zajednica.
Nemam osjećaje, ne smijem ih imati. Svaki treptaj emocije može moj položaj da otkrije.
Pustoš je ono što me okružuje, a pustoš nije. Ustajem lagano, vrti mi se.
Imam utisak da će se zgrade srušiti i u jednu spojiti. Svijetlost uličnih lampi mi ometa kretanje.
Prije ove staze bili smo u mračnim hodnicima.
Proveli smo tamo mjesec dana.
Oči su se navikle na tamu i one male bljeskove svijetlosti što je dopirala izvana kroz neke pukotine.
Sjećam se velikog ventilatora koji je uspijevao do nas dovesti zrak.
Bio nam je jedini dašak svijeta iznad nas.
Rukom dotičem čelo. Otkuda se ovo stvorilo?
Imam ranu, po svemu sudeći nastala je prije tri dana.
Iz prošle borbe je, sjećam se. Kako sam ovdje završila, to je već drugo pitanje.
Preko ramena mi je …

Ako te budu pitali...

Slika
Ima jedna zgrada na periferiji grada, čudna joj fasada.
Jer sva je od grafita. Ako te neko pita, nisam ih crtala.
Na užetu vise starke patike svezane za pertle. Prozori imaju do pola spuštene roletne.
Kad sunce izađe, može da nas nađe i probudi, ti tu budi.
Stanari drže kofere na balkonu da imaju pristup avionu.
Kad požele na putovanje da pođu, sa istog na krov padobranom dođu.
Tu ih čekaju instrumenti i pojačala. Distorzija tog zvuka je čista nauka.
Talasni signali koje smo odaslali  uz zvuke bubnjeva i gitare bude sanjare.
Vrijeme oko nas, mjesečev srp je noćas svoj, do ove zgrade zapiši ulicu i broj.
Spuštamo se sa krova pomoću užeta do naših patika, ovo je čista enigmatika.
Sastavi zagonetke, ispiši retke, traži rješenja, ovakve zgrade još nigdje nema.
Patike se same odvežu i na našim stopalima budu.
Po ulici plešemo mjesečev hod, iznad nas je zvjezdani svod.
U njoj nema liftova, ni stepenica.
Kad kreneš stopama, stepenice se pojave i tebe najave tvom stanu .
Kad stigneš do tvoji…

Astronome reci nekome...

Slika
Kapije bez ključeva, ne otvaraju se same.
Tebi neće biti lakše, ako nasloniš glavu na moje rame.
Teleskopom nebeska tijela posmatraš, pogledom ih ne mijenjaš. Astronome reci nekome šta je u srcu tvome hiperbolično.
Kažeš da si odlično, prilično netačno. Govoriš simbolično, odbijaš pomoć kategorično.
Dugi su tuneli, solarni paneli i svjetlosni krugovi.
Ne daj da ti postanu drugovi.
Vjeruj mi...
To nije put kojim želiš ići, ne pokušavaj prepreke zaobići.
Ti tražiš rotacije i neke kombinacije.
Preokupirane misli, sve što jesi, kao da nisi. U tom praznom prostoru misli naviru u svom maniru.
Svaka pregrada jedna vrata, tebe ne zanimaju, prave ti promaju i ometaju.
Ne želiš ti ni jedna od njih proći, ti si dijete svog uma u ovoj noći.
Meditacija i rotacija, signalizacija semafora koji prelaziš dok sjediš i gledaš.
Da izađu sve emocije vani, ti ne dozvoljavaš.
Samokontrola bez stolica i stola spolja je perspektiva bolja.
Unutar tebe postavljen sto za kojim si sjedio. Igraš šah sa zamišljeni…

Slike od stakla

Slika
Daleka je to zemlja o kojoj mnogi sanjaju, tek poneki u njoj obitavaju.
U kamenitim predjelima gdje postoji jedna rijeka zalazak sunca se čeka.
Ne zađe sunce da mjesec izađe, već da jedno drugo pronađe. Plove lađe rijekom u noći.
I ove noći kraj rijeke ona će doći. Vatra koju sunce proizvede od tečnog stakla neki oblik nastane.
Dok pleše ples plemena oblikuje ga. Smjenjuju se pokreti i na staklu oblici.
Imala je posebno skrojenu, ručno iglom i koncem haljinu spojenu.
Na ruci narukvicu sa oznakom plemena. Ispod te narukvice, ožiljak.
Skriven od pogleda drugih ljudi. Svaki pogled na taj ožiljak parao je zakrpljene šavove i vraćao u prošle dane.
Blokirala bi sjećanje, zatvorila mu put i tada u tom trenutku bi samo stvarala satima sve do svitanja. Njena sjena na rijeci sa sjenom mjeseca i sunca povezana, nije otopila zime unutar nje nastanjene. Nije ona bila borac u svom plemenu, više je bila neko ko nije slijedio ispisana pravila u toj zemlji od kamena. Većinu dana je provodila hodajući…

Već neko vrijeme sve je naglavačke za mene

Slika
Tamo, na onoj tački gdje živim, svi trenuci su naglavački.
Torba mi je sva od bedževa i znački.
U torbi, nacrti i knjige iz polja nauke, živim u svijetu neobičnih bića, u svijetu logike.
Nosim odjeću u dvije boje sa lijeve strane je ljubičasta, sa desne je zelena.
Ešarpa oko vrata i ta moja torba preko ramena.
Čak su mi i cipele različitih boja, jednostavno sam svoja.
Dok je sve tako naglavačke ne idem sa te tačke.
Čak i da me pita neko zašto je to tako? Rekla bih mu, tek onako.
Sjedim i pišem retke, ne tražim izuzetke za likove koji na tim listovima ožive, pa trče po stanu, jer na nekoliko stranica teško svi stanu.
Pa dolutaju iz tog svijeta da vide ovaj u kom žive ljudi stvarni.
Vjerujte da im nismo jasni. Kako je moguće da pored sata neko uvijek kasni.
Za njih smo likovi iz bajki i basni, čudno im izgledamo, kad ne znamo u životu da uživamo.
Mi pišemo njihove uloge, a svoje živimo.
Naše uloge nas plaše, pa onda stvaramo likove iz mašte.
Njima poklonimo hrabrost i odlučnost koju u …