Postovi

Prikazuju se postovi od 2018

Poklopac se zatvori, poklopac se otvori i zore sviću

Slika
Jutro donosi dan, dan donosi noć, krugovi...
Čeka se nada novog jutra probuđenog u nama.
Ti dugi hodnici me vode, zrake sunca me prate i poneki djelić sjećanja vrate.
Luk i strijele su uz mene. Nema straha, on ostaje u koracima iza mene.
Postaje prašina koja putuje sa vjetrom i vatrom koja još gori u gradu.
Revolt se budi, idem ka osobi koja je izvadila senzor i čuvala ga kao dokaz.
Ulazim u središnji dio utvrde, idem ka njemu. U tim očima vidim ono što bi htjele skriti.
Skvani ovdje si?
A gdje bih drugo mogla biti? Treone 74 kad igraš igru, onda je igraj na lukav način.
O čemu ti to govoriš?
Znaš ti dobro, možda možeš sakriti tragove, ali u tvojim očima ja ih otkrivam.
Ti si izvadio senzor koji je bio u mom vratu, a onda ostavio poruku i želio da budeš pronađen.
Te igre smo odavno prerasli. Tebe jedinog znam i zamisli baš si ti bio pored mene kad sam se probudila usred grada. Rekao si da si novi član tima, a znam da Košnica godinu dana nema novih članova. Čitam redove i između redov…

Spoj dva meteora bez odgovora

Slika
Idemo, jedno pored drugog...u noći koja je hladna, ostavljena od nas ljudi.
Prepuštena svojim nemirima i našim odlukama.
Prišivena sjećanja, izvlači se konac i razdvaja tkaninu. Ostaju tek rupice tamo gdje je igla prošla.
A mi? Mi smo dobro organizovane lutalice, kroz ulice.
Dva neznanca čiji se putevi povezaše. Izvana sam bila hladna, djevojka otporna na bol.
Unutar mene je postojala neka otpornost prema svijetu u kom živim i toplina danas strana čovjeku našeg vremena.
Ta borba unutrašnjeg sa vanjskim spoj dva meteora bez odgovora. U pogledu sam imala odlučnost i izgledala kao neko, ko je spreman prvi da krene i razotkrije lokaciju buntovnika.
Gotovo da sam i sama vjerovala da pripadam timu Košnice.
Drugačije nisam niti mogla. Iako senzora više nije bilo, igrala sam na sigurne karte.
Gledala sam tu utvrdu, mjesto gdje smo nekad živjeli. Tamo ni zrak više nije bio isti.
Kao da su jednim potezom kista i temperom sive boje premjestili predmete na dobro znanoj slici, a gumicom obrisali …

Zrno nade u prišivenom džepu

Slika
Ime, imam li ime? Ne sjećam se. Tražim neki dokument, nema niti jednog traga.
Na ruci vidjeh da piše Skvani.
Probuđena usred ničega, vatre plamte i jedva da razaznajem gdje bih mogla da se sakrijem.
Zarobljena u košnici koja je osmišljena zajednica.
Nemam osjećaje, ne smijem ih imati. Svaki treptaj emocije može moj položaj da otkrije.
Pustoš je ono što me okružuje, a pustoš nije. Ustajem lagano, vrti mi se.
Imam utisak da će se zgrade srušiti i u jednu spojiti. Svijetlost uličnih lampi mi ometa kretanje.
Prije ove staze bili smo u mračnim hodnicima.
Proveli smo tamo mjesec dana.
Oči su se navikle na tamu i one male bljeskove svijetlosti što je dopirala izvana kroz neke pukotine.
Sjećam se velikog ventilatora koji je uspijevao do nas dovesti zrak.
Bio nam je jedini dašak svijeta iznad nas.
Rukom dotičem čelo. Otkuda se ovo stvorilo?
Imam ranu, po svemu sudeći nastala je prije tri dana.
Iz prošle borbe je, sjećam se. Kako sam ovdje završila, to je već drugo pitanje.
Preko ramena mi je …

Ako te budu pitali...

Slika
Ima jedna zgrada na periferiji grada, čudna joj fasada.
Jer sva je od grafita. Ako te neko pita, nisam ih crtala.
Na užetu vise starke patike svezane za pertle. Prozori imaju do pola spuštene roletne.
Kad sunce izađe, može da nas nađe i probudi, ti tu budi.
Stanari drže kofere na balkonu da imaju pristup avionu.
Kad požele na putovanje da pođu, sa istog na krov padobranom dođu.
Tu ih čekaju instrumenti i pojačala. Distorzija tog zvuka je čista nauka.
Talasni signali koje smo odaslali  uz zvuke bubnjeva i gitare bude sanjare.
Vrijeme oko nas, mjesečev srp je noćas svoj, do ove zgrade zapiši ulicu i broj.
Spuštamo se sa krova pomoću užeta do naših patika, ovo je čista enigmatika.
Sastavi zagonetke, ispiši retke, traži rješenja, ovakve zgrade još nigdje nema.
Patike se same odvežu i na našim stopalima budu.
Po ulici plešemo mjesečev hod, iznad nas je zvjezdani svod.
U njoj nema liftova, ni stepenica.
Kad kreneš stopama, stepenice se pojave i tebe najave tvom stanu .
Kad stigneš do tvoji…

Astronome reci nekome...

Slika
Kapije bez ključeva, ne otvaraju se same.
Tebi neće biti lakše, ako nasloniš glavu na moje rame.
Teleskopom nebeska tijela posmatraš, pogledom ih ne mijenjaš. Astronome reci nekome šta je u srcu tvome hiperbolično.
Kažeš da si odlično, prilično netačno. Govoriš simbolično, odbijaš pomoć kategorično.
Dugi su tuneli, solarni paneli i svjetlosni krugovi.
Ne daj da ti postanu drugovi.
Vjeruj mi...
To nije put kojim želiš ići, ne pokušavaj prepreke zaobići.
Ti tražiš rotacije i neke kombinacije.
Preokupirane misli, sve što jesi, kao da nisi. U tom praznom prostoru misli naviru u svom maniru.
Svaka pregrada jedna vrata, tebe ne zanimaju, prave ti promaju i ometaju.
Ne želiš ti ni jedna od njih proći, ti si dijete svog uma u ovoj noći.
Meditacija i rotacija, signalizacija semafora koji prelaziš dok sjediš i gledaš.
Da izađu sve emocije vani, ti ne dozvoljavaš.
Samokontrola bez stolica i stola spolja je perspektiva bolja.
Unutar tebe postavljen sto za kojim si sjedio. Igraš šah sa zamišljeni…

Slike od stakla

Slika
Daleka je to zemlja o kojoj mnogi sanjaju, tek poneki u njoj obitavaju.
U kamenitim predjelima gdje postoji jedna rijeka zalazak sunca se čeka.
Ne zađe sunce da mjesec izađe, već da jedno drugo pronađe. Plove lađe rijekom u noći.
I ove noći kraj rijeke ona će doći. Vatra koju sunce proizvede od tečnog stakla neki oblik nastane.
Dok pleše ples plemena oblikuje ga. Smjenjuju se pokreti i na staklu oblici.
Imala je posebno skrojenu, ručno iglom i koncem haljinu spojenu.
Na ruci narukvicu sa oznakom plemena. Ispod te narukvice, ožiljak.
Skriven od pogleda drugih ljudi. Svaki pogled na taj ožiljak parao je zakrpljene šavove i vraćao u prošle dane.
Blokirala bi sjećanje, zatvorila mu put i tada u tom trenutku bi samo stvarala satima sve do svitanja. Njena sjena na rijeci sa sjenom mjeseca i sunca povezana, nije otopila zime unutar nje nastanjene. Nije ona bila borac u svom plemenu, više je bila neko ko nije slijedio ispisana pravila u toj zemlji od kamena. Većinu dana je provodila hodajući…

Već neko vrijeme sve je naglavačke za mene

Slika
Tamo, na onoj tački gdje živim, svi trenuci su naglavački.
Torba mi je sva od bedževa i znački.
U torbi, nacrti i knjige iz polja nauke, živim u svijetu neobičnih bića, u svijetu logike.
Nosim odjeću u dvije boje sa lijeve strane je ljubičasta, sa desne je zelena.
Ešarpa oko vrata i ta moja torba preko ramena.
Čak su mi i cipele različitih boja, jednostavno sam svoja.
Dok je sve tako naglavačke ne idem sa te tačke.
Čak i da me pita neko zašto je to tako? Rekla bih mu, tek onako.
Sjedim i pišem retke, ne tražim izuzetke za likove koji na tim listovima ožive, pa trče po stanu, jer na nekoliko stranica teško svi stanu.
Pa dolutaju iz tog svijeta da vide ovaj u kom žive ljudi stvarni.
Vjerujte da im nismo jasni. Kako je moguće da pored sata neko uvijek kasni.
Za njih smo likovi iz bajki i basni, čudno im izgledamo, kad ne znamo u životu da uživamo.
Mi pišemo njihove uloge, a svoje živimo.
Naše uloge nas plaše, pa onda stvaramo likove iz mašte.
Njima poklonimo hrabrost i odlučnost koju u …

Kad se spoje planina i rijeka umom jednog čovjeka

Slika
Kad ti kažem, u onoj, baš u onoj dolini se pripovjeda priča pored logorske vatre još od onog vremena i traje.
To je priča o legendi jednog vremena, o čovjeku koji je svojim koracima spojio planinu i rijeku.
Rafael je bio sam među ljudima, nije im vjerovao nekako je za sebe čuvao sve ono što je skupio.
Govorio je kako na licu osim njegovih karakternih crta, ne smije biti odraz unutrašnjih emocija.
To su posebne odaje, do kojih rijetki uspiju mapom svog razuma put pronaći.
Tog jutra se probudio pod nebom. Probudiše ga kapi kiše što mu dotaknuše lice.
Otvorio je oči i pozdravio novi dan, na njemu znan način.
Upisao je na staru dasku: Ne vjeruj ljudima ni kad u ruci nose masku sa lica, jer uvijek jednu skrivaju, uvijek jednu u rezervi imaju.
Njemu su svi dani bili upakovani pokloni koje je sa radošću djeteta otvarao, rijetko kad je spavao. Ono malo vremena što je spavao, u snovima je mnogo toga otkrivao.Prošle noći sanjale su njegove oči kako se rijeka i planina spajaju i u jedno pretvar…

Za pustinjske cvijetove, oaze sunčeve zrake traže

Slika
Zaboravili su ljudi biti sretni i kako su trenuci izuzetni.
Bačena kocka pokaže broj, ipak sjeti se da je prvo bila u ruci tvojoj.
Postanu ljudi figure što na poljima života jure.
A pomjere se tek onoliko koraka, koliko je tački kocka pokazala.
Zaboravili su ljudi osmijeh imati.
Lakše je izrezati onaj iz novina i na lice lažan staviti.
Taj osmijeh nije u tebi i ne može na usnama biti.
Nije osmijeh izrezana slika, on je odraz tvoga bića na tvom licu.
Zaboravili su ljudi voljeti, lakše je lutati i otići nego ostati.
Tražiš nešto, a šta ako si to već uspio pronaći?
Šta ako si pred sobom imao nekog kog si zavolio, ali si vrata te priče zatvorio?
Sad tražiš po bespućima ovog vremena ljubav gdje se nalazi.
Iza zatvorenih vrata tebi više ne dolazi.
Zaključao si je... Više sa tvoje strane nije. Vidiš li kako se sad smije, jer nisi vidio prije.
U toj je osobi sve što tražio si, i još uvijek se krije. Tvoje je srce prepoznalo um nije, on osjećaje krije.
Kad si osjetio samo si odglumio, jer tak…

Neko zvoni triput, možda ti si?

Slika
Kroz stakla i na oknima prozora nestalo mraka, odlutao je sa stranicama pročitanih
knjiga na mom stolu. Fotodetektori su senzori svjetlosti.
Slova iz naslova,  postaju misli. Neko zvoni triput, možda ti si?
Otključavam vrata, ipak nisi, pred njima stoji dostavljač novina.
Odavno ih nisam čitala...
Sjedam u fotelju, palim stolne lampe, oko sebe postavljam rampe.
Antiteza za sve zvukove koji dolaze.
Slične suprotnosti imaju podudarnosti.
Otvaram novine i čitam...
Priča iz uvoda, u kuhinji iz čajnika kipi voda. Prepečen dvopek u tosteru.
U ovom prostoru sve je kao na posteru iz novina.
Štampani dio papira koji sliku ima.
Neko svira bluz na saksofonu neukrotiva ljepota plavih nota.
Vidim more, talase i plaže pješčane.
Koracima sanjara u mreži ribara zarobljene sirene, slobodu traže.
Čekaju da im neko kaže da lijepa riječ pomaže.
Pustimo svoja krila da lete.
Kad bi samo ljudi mogli da se sjete...
Da u galopu okretnih igara i sklopu prirodnih težnji, neki su koraci neizbježni.
Povez preko …

Pegaze, ti ni u sebi, ne govoriš o tebi

Slika
Sjedim pored tebe i ne idem sve dok ne priznaš sebi, ono što je u tebi.
Možeš bježati biću korak ispred tebe, ako kreneš unazad ja sam iza tebe, pokrij rukama uši da me ne čuješ, govoriću unutar tebe, jer u tvojoj duši stanujem.
Zatvori oči, vidjećeš me u snovima. Izaći ću kroz suze vani i sjedićemo opet ovdje ti i ja sami.
Poput stakla si slomljen, tišinom vođen, ti si čovjek neprilagođen.
Predajem ti koru drveta jer je ona dio korijena i stabla.
Znaš li kako je kora nastala? Diobom. Pitaš se kakve veze ovo ima s ' tobom?
Tražiš razlog svog otkrića, zašto pripadaš tamo gdje su ljudska bića.
Više i ne znaš da li nešto osjećaš. Sve negiraš, negiranje tvoje prirodno stanje.
Ne pripadaš ovdje, a gdje onda pripadaš !? Zašto si revoltiran?
Pitam te, da se ti zapitaš. Ne bih sad bila ovdje pored tebe, da me nisi zvao.
Zvao si me jer si padao sa stijene na kojoj si nekad stajao. Zaboravljaš šta si sve imao.
Koliko uspomena koje se nadograđuju, danas ni one sa tobom ne sarađuju.
Nisam iz…

Onda kad ti kažem da te...volim

Slika
Zatvorimo oči, neka nam vjetar zamrsi misli i neka ih nosi.
Tako povezane da postanu dio tebe i mene.
U tvojoj kosi i mom šeširu mađioničarski trikovi.
Stvori se magnetno polje kad se ruke spoje i usne dotaknu.
Osjetiš li pod prstima i na usnama molekule emocija?
I kako te molekule ljubav projektuje.
Mi smo astronomi, u noćno nebo gledamo teleskopom naših osjećanja.
Posmatramo možda nam iz Svemira dojave neke pojave.
Nebeska navigacija fiksira poziciju dok zvijezde putuju, pitam se gdje dva bića poput nas stanuju?
Dva bića koja ne odustaju, dva bića koja se vole i vjeruju da svijet može biti bolje.
Baš sad polako tone u san ovaj grad i nakon nekoliko trenutaka...
Zaspale su sve tišine u nebeskom svodu, tražile od nas da svojim putem odu.
Izgleda ova noć kao romantična stvar, ali mi smo ipak drugačiji par...
Nama su brojevi na satu, slobodne ptice u jatu.
Nama zvijezde slete na krovove dok hranimo golubove.
Kad juče probudi sutra oni zajedno dočekaju budni jutra,
tebi i meni svijetlos…

Sanjaj i leti, kad se probudiš onda se sjeti

Slika
Gdje si, ne čujem tvoj glas već danima? Ne odašilju ga vjetar, pijesak i kapi rose.
Čitaš li zapise, vidiš li gdje se nalazimo? Ko zna da li me čuje? I da li vjeruje?
Prepisujem sjećanja, unatrag ispisanog, po jednim slovima druga pišem.
Ništa ne brišem, jer su mnogo jasnija ovako napisana.
Skupila sam čestice hrabrosti i zakoračila stazom mudrosti, u novi ciklus od 5 godina.
Završni dio projekta Koral. Jača nego prije odlučno idem ka rješenju.
Ovaj put su odlučili preokrenuti tok stvari. Razdvojili su nas na tri različite strane.
Nisu računali na jednu bitnu činjenicu, mi različiti po jednom smo slični.
Imamo isti cilj, izaći iz projekta. Trebamo pronaći jedni druge. Saznali su za Bareta i Ninan.
Mislim da znaju i za tebe. Ne mogu ti vjerovati, ovdje se sve mijenja.
Oni upravljaju našim mislima kad uvide da po njihovom ne ide.
Znaš da sam svojeglava, moglo se zaključiti iz dosad pročitanog.
To su one dvije ravni u neravnini.
Po brojevima očitavaju senzore našeg uma. Ovaj put su imal…