Buntovnik za osjećanja

Znaš... duge su noći, a jutra se bude sutra.
Tražimo, a nikako da nađemo...ili smo našli, a još ne znamo?
Kako tražiti pronađeno?
Ista pitanja i razgovori svaki dan, u našem skloništu gdje se sakrijemo od ljudi.
Može li se sakriti od sebe?
Može...
Nisam još uspio u tome, ali, ti si izgleda našla sve načine za pobjeći od svega.
Našla sam...
Kako je to kad se sakriješ od sebe?
To ti je gotovo isto, kao i kad se ne sakriješ.
Jer kad se pogledaš u ogledalo opet sebe otkriješ.
U pravu si...
Nekad  želiš gledati ljepotu jutra sam, tamo negdje...
A nekad želiš da nisi sam, već da je neko tu.
Kreni sad kroz ovaj prostor i ovo vrijeme.
Čuj ptice kako pjevaju dok listovi sa drveća sviraju.
Prošetaj ulicom u rano jutro kad svi spavaju, a ulični čistači već rade, lišće skupljaju.
Na ponekom prozoru obližnjih kuća i zgrada pale se svijetla.
Gotovo da možeš čuti satove kako zvone i bude pospane ljude.
Čuješ svoje cipele kako prate ritam pjesme ptica i srećeš na ulici prva lica.
Pored tebe prolazi jedna djevojka, okrene se prema tebi i pogleda te onim pogledom preko ramena.
Osmjehne se i nastavi dalje. Poruku ti osmijehom šalje.
Prilaziš jednoj gospođi i pitaš je treba li joj pomoći?
Uzimaš od nje torbe i pomogneš joj da pređe ulicu na drugu stranu.
Vidiš djevojčicu kako traži igračku. Pomogao si joj da je pronađe.
Ona se smije i kaže ti hvala. Ti osjetiš toplinu onu ljudsku u sebi.
Nekako je sve ljepše oko tebe, i u tebi.
Ideš dalje, dolaziš do jednog mosta, stojiš na mostu ispod rijeka teče, provodiš tu dan i lagano dolazi večer.
A rijeka teče i tvoje misli idu njenim tokom. Lutaš mislima, a prisutan si.
Osjetiš mir, blizu ti je svemir, skriven negdje daleko od nas.
Kao da su jedno nebo i rijeka, na trenutak učini ti se neka kuća daleka.
Znam, zamišljaš kako te tamo ona djevojka čeka.
U mislima si već sagradio čamac i spreman si zaploviti tom rijekom i doći tamo do te kuće gdje ljubav pretvori nemoguće, u moguće.
Gledaš nebo i zvijezde kako obasjavaju rijeku i pišu ti poruku neku.
Vraćaš se polako ka domu svom, zahvalan na svakom trenutku.
Gdje je ogledalo, ne vidim ga?
Vidiš ga. Sve ono što si vidio dok si šetao tvoji su odrazi koji te otkrivaju.
Mnogi ljudi se skrivaju, jer imaju strah da će ih povrijediti neko.
Odlutaju daleko, zaključaju se među zidove, ćute, ne govore.
Vjeruju da će ih neko pronaći, i da će taj skriveni dio bića dotaći.
Zašto se ti od svijeta skrivaš, kad ono nešto u sebi imaš?
Dobro pitanje...
Nisu to skupljeni dani što ne vole biti sami, nisu to neke rane, niti priče prašinom zatrpane.
Nisu to ostavljeni osjećaji, koji levitiraju oko mene, nisu to ni uspomene, a posjete me s' vremena na vrijeme. Vratim se, osjećaje pratim, pokušam da ih shvatim, na dlan uhvatim.
Onda ih pustim da budu ulični iluzionisti, dok šetam, ja zapravo skitam.
Oni znaju mene, ja znam njihov ritam. Osjećaji su skup kapljica na mom licu.
Znala bih uzeti kredu, tabla bi mi bila ulica, osjećaji nastavnici. Slušala bih lekcije, kako ih predaju dok me u oči gledaju. Čekaju da se u meni otkriju, a moje pore ih sakriju.
Ti si buntovnik za osjećanja?
Jesam... priznajem, u ljudima dobro otkrijem, a sebe, od sebe i ljudi sakrijem.
Zašto?
Svi smo mi sebi slični, ljudima različiti. Svi su ljudi slični, a mi sami sebi različiti.
Sad sam ti zapetljala cijelu priču, nego kažem ti to ovako.
Kad pogledamo sebe u ogledalu vidimo svoje ja i odraz nas samih, kad nas drugi ljudi vide imaju tek jedan odraz.
Onaj drugi je u nama. Treba im vremena da nas upoznaju, nekad nas u pogledima otkriju.
Naučila sam svoje biće i obučila da bude buntovnik za osjećanja tako sam odlučila.
Šta sad...nema mjesta za osjećaje, za ljubav, za sve oko tebe?
Moglo bi se tako reći sa tvoje tačke gledišta. No nije...
Volim osjećati, samo to ne želim otkrivati.
 Volim proći u rano jutro ulicama u teksas jakni iz davnih godina.
Imati to vrijeme pored sebe, ugrije u hladnim noćima. Volim pustiti kosu da je jutarnji povjetarac zamrsi.
Volim staviti ručno rađene narukvice jer u njih su utkana osjećanja, i obuti patike.
Volim ići koracima svojim, a da se ljubavi ne bojim. Volim, da volim,ovaj svijet da pružim ruku ljudima, da pomognem drugima. Pustim suze, iste i obrišem.
Kredom naučene lekcije napišem.
Volim zaplesati dok ljudi gledaju kako idem avenijom sa osmijehom i onim pogledom preko ramena.
Ako to zovu buntovnikom, onda ja to jesam...
Znači tako se čovjek od sebe može skriti?
Da, tako nekako...
Vidjela sam u tebi toliko osjećanja dok smo pričali i šetali kroz tvoje odraze.
Ljudi prolaze pored tebe, ti osjetiš njihove priče, ti ne prođeš, zastaneš i pomogneš.
Ti osjetiš kako rijeka teče i uskladiš svoje biće sa njenim tokom.
Vidiš noć i zvijezde kako obasjaju rijeku i vidiš kuću daleku i djevojku koja te čeka.
Ako si i ti buntovnik za osjećanja, neka si... buntovnik ostani.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav čitaoci.
Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash







































Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kaži šta osjećaš

U skerletu od ljubavi

Zamisli