Škrinja, švelja i špajz

Jesi dobro?  Osjećaš li negdje eho riječi koje izgovaram. Opet noćas ne spavam. Vezem kao goblene svoje misli. Vjerujem da si dobro. Dobro je ovdje ne mogu reći da nije. Naučila sam se na uzane ulice i na malo ljudi. Dobrih ljudi. Ti opet znaš da nedostaješ. Uvijek nekako znaš otkriješ onu jednu nit koju sakrijem. Znaš i to da sam budna i da ne spavam. Nisi pitao zašto odlazim, ne razumio si. Pustio da idem. Tvoj pogled mi je rekao sve riječi. Grlim te... osjetiš u noćima oktobra i danima novembra koji dolazi. Grlim te u odsjaju zvijezda koje gledaš noćas. Jutrom ćeš njihovom prašinom umiti lice u nadi da će ostati trag mog poljupca na tvojim usnama. Ti nisi od velike romantike. Noćas mi izgledaš kao da jesi. Nisam te ostavila, nikako zaboravila, ti si u svim mojim noćima, budiš se sa mnom jutrima. Ideš sa mnom gdje god da krenem. Nije lako, samo da možeš znati ali ne mogu o tome pričati. Nisam nikad ni mogla. Pojavio si se u mom životu kao dobro biće, s plemenitom dušom. Skidao si okl

Stojim i krojim haljinu od inja, snjegova i mrazeva. A kad krojiš sa tim krojevima spojiš i misli pa se te misli kroz tkaninu provuku i kad se te haljine obuku sve tvoje misli u njima su. Sad kad se vratim u one godine a i dalje stojim ovdje vidim tragove u magli. Otišla sam te večeri. Zatvorila sam vrata. Nisam zatvorila samo vrata, zatvorila sam sve u sebi. Dragocjene kapi slanog ukusa slivaju se putevima obraza. Nisam dugo vidjela svoj odraz u ogledalu.  Znala sam da kad bih se pogledala vidjela bih jasno već mi vidljive linije što na krilima što na licu. U ogledalu bi to bio bumerang suočen sa mojim očima. Vidjela bih brazde na krilima, linije na licu. Ne bi me to slomilo, moguće da bi mi i snagu dalo. One na tijelu sakrivala je odjeća. Zaključala sam vrata, a otključala puteve preda mnom. Nisam nikad mogla biti zarobljena u svakodnevici.  Moja krila su zakržljala, odavno nisam letjela. Pero po pero su kidali i lomili krila tri puta na istom mjestu. U mraku sam plakala, na svijetlo

Vidjećete ga svaki dan u isto vrijeme kako skuplja papire po ulicama.  Kažu da su to pjesme koje je napisao pa ih je puštao da lete s listovima jeseni. Sve te pjesme posvećene su jednoj ženi. Svaki dan on zastane kod uličnog svirača koji svira gitaru. Podjeli mu pjesme i note da ih komponuje sve vjeruje da će ona te pjesme da čuje. Kažu velika je to ljubav bila. Ljubav kakvu ne možete vidjeti na filmovima, pročitati u knjigama to je ljubav koja je jedino zapisana u njegovim pjesmama. Tražili su novinari da im ispriča tu priču čak i knjigu da napišu ali nije želio da neko zna ono što samo on iskaže u svojim pjesmama. Čitaće ljudi i slušati pjesme ali samo kad ih moja ruka piše. U svakom napisanom slovu ljubav prema njoj diše.  Malo se toga o toj ljubavi znalo tek samo ono što je u pjesmama pisalo. Nije nikad rekao gdje je ona i zašto je otišla.  On je pisao samo o tim danima gdje su zajedno u zagrljaju svoje ljubavi živjeli. Nikad o njenom odlasku nije pisao.  O tom je ćutao. Govorili s

Jutros sam vidjela igru ptica, jutros sam upisala u teku emocija jedan osmijeh s lica.  Jutros sam nacrtala kredom u boji jedan dvorac koji negdje u meni postoji. Pustila prinčeve i princeze da odu na slobodu.  Prošetala sam kroz neprohodne puteve, otvorila stare tavane i pronašla škrinje. Oslobodila uspomene da plešu ulicama. Čitala sam knjige što su prašinom prekrivene.  Čitala sam knjige one su čitale mene. Lutala sam kroz neke nepoznate gradove.  Premještala sam slova u riječima. Išla sam noćas sa fenjerima u rukama.  I jednu pazi sad ovo... samo jednu pjesmu na prozor stavila. Pustila sam radio i nosila ga u ruci svirao je soul, za njim blues, a onda rock. Stavila sam one stare kasete. Znaš kad ti se ona traka zaplete pa olovkom okrećeš krugove. Sat da zvoni na svako pola sata sam navila. U stari akvarijum sam ga stavila. Stoji tamo danima ne nisam na njega zaboravila. Izvadila sam iz kofera postere koje sam pronašla u novinama. Od tih postera sam napravila golubove.  Kišobranu sa

Prozori, pogled u svijet prožimanje izvana i dodir iznutra. Na trepavicama nosi krila ptice. U očima divljinu šume. Na dlanovima paragraf iz snova. Došla je iz grada prije nekoliko mjeseci.  Kažu tiha je, hladnim pogledom odaje da je zaštitila sebe od vjetrova koji hladnim jutrima prolaze. Ipak biće da je stvorila štitove od ljudi. Možeš je gledati i slušati ali je ne možeš znati. Priča se da je nastala iz nekih priča da su je iz bajki nitima spojili.  Da je od zrna pijeska iz pustinje nastala njena haljina, da su joj kose zamrsili vjetrovi sjevera. Priča se i to da je ona mudra djevojka koja pogledom vidi ono što mi ljudi želimo sakriti. Sve ono što je ljudima na neki način drugačije o tom se pričaju bajke, mašta ljudima otvori vrata pa ti znaj šta je od svega ispričanog stvarnost. Sjedi često pored jednog od društva odbačenog čovjeka i pričaju satima. Kad sjedi pored njega ona se smije. A rijetki ljudi mu smiju prići.  Oni koji i smiju budu na odstojanju. On živi život na rubovima vr