Škrinja, švelja i špajz

Sati ide u nepovrat. Ne putuje se kroz vrijeme. Ne postoji san koji te vrati u dan nekad prije. U proljeće kad roda gnjezdo svije. Ljudi ne govore šta osjećaju. Puštaju minute i ćute. Bježe od ljubavi a trče prema njoj. Govore riječi dvije koje često ne osjećaju.  Ono volim te... samo izgovore. Da li to osjete.... narandžin cvijete šapni mi. Reci mi da li su ljudi zaboravili voljeti. Sve je kao scenario. Ispisane uloge na papirima čitaju glumci. Čujem klapu i budim se iz sna. Na sred sobe žuta fotelja. Ipak nije ovo film to ja perom po papiru govorim. Sa žute fotelje narandže padaju po podu. Danas sam vidjela rodu. Vratila mi je nadu da još ima nade za svijet koji piše rasplete novih zapleta. I da će ljudi da se vole kao što su se voljeli Kleptan i Malena. U šestom satu prije sunčevog sata vidjela sam astronauta. Hoda po Zemlji umjesto po Mjesecu. Sjela sam na žutu fotelju, podigla narandže sa poda, pustila muziku pogasila Tv i vijesti.  Uživala u sijesti. Sunce šalje kroz prozore želj

O meni govori mjesec što sluša stihove moje kad ih pišem pa ih čitam da ga uspavam kao dijete. O meni govori sunce kad me vidi u rano jutro kako gledam kroz prozore. Vodimo sunce i ja razgovore. Znam i umijem da se smijem iz srca i oči mi se smiju. Znam da ćutim onako najtiše i da ne znaš koliko sam snena, koliko sam budna. Razumjeti mene to ti je kao kad ti na tabli profesor matematike napiše sve one jednačine.  Algebra sam.  Ostavila sam u vjetrovima svijet koji sam znala. Još uvijek se taj svijet i sretnemo. Često se u oči gledamo. Nekad, pustimo pjesme koje slušamo u isto vrijeme na dvije strane. Ne možeš razabrati o meni niti jednu riječ više koja ti ovdje piše. Poslali su te da me pratiš, da otkriješ sve tragove. Znaš da oni koje traže već unaprijed znaju gdje trebaju biti da ih ne možeš pronaći. Znaš da su mi odavno poznati svi potezi koje već danima igraš u nadi da me znaš. Očeliči u čovjeku sve, zaboravi na sebe, drugima daje nadu, ljubav, ostavlja krhotine u sebi. Skupljam ih

Ostavi iluzije koje stvaraš, što idu sa vozovima u kojim nisi. Ostavi te suze na korice neke knjige da se sa listovima stope. Ostavi smijeh gdje god da se nalaziš. Zašto ne izlaziš češće među ljude, zašto uporno bježiš od toga da ti neko kaže da te voli? Zašto se iskradeš iz razgovora kad dođe vrijeme da ti neko prizna šta  prema tebi osjeća? Zašto postaneš odustna kad neko želi da si tu?  Toliko su te povrijedili na svaku ranu novu dodali. Nisu znali da jače i više tvoje ruke ovaj svijet osjetiše. Nisu znali da si kao cvijet što vjetrove miluje i zaustavi ih pa sunce pošalje među ljude. Kaži mi jer ja ne znam. Samo gledam u tebe i čitam sa tvog lica ono što piše a brisala si suze pa tek jedva vidljiva slova tragovi maramice ostaviše. Slušam ga kako govori i zaista on osjeti ono što sam toliko puta uspjela od ljudi sakriti. On zna dio mene sve one mreže zapletene otkriva. Ipak dio toga u meni se čuva. Duboko ispod svih rana jedna svjetlost ljubavlju obasjana. Ne smijem je nikom reći ča

Gledaš ove dlanove koje su srebrene niti mjeseca lječile. U izvajanim noćima kao vajari ti i ja smo oblikujući figure plesali. Gledaš ove oči što se mjesec u njima skriva. Što zna paralele merdijana. Sama sjedim to samo vrijeme otkucava sjećanja sate. To samo ti negdje u skrivenom kutku naših razgovora otvaraš prolaz da ti čujem glas. To samo san uporno vraća naše dane i mjesecu govori da mi kaže da tvoje ruke moje traže. Gledaš sa druge strane jastuka ostavljene stihove samo tebi pisane.  Perom i tintom na hartiji iz vremena sjene mjeseca i odluke srca da te voli. Gledaš ove sanjive oči u kojim su vjetrovi i oluje nosili čestice ljubavi. Uspjela sam ih sačuvati nisu ih mogli od mene uzeti. Znaš da sam tiha... dolutala sam iz stiha. Da su moji pogledi iz dalekih pješčanih dina.  Da u mojim očima pustinjski cvijet ima. Skupim se tako u predsobljima sačuvanih osjećanja i zovem te imenom koje sam ti dala. Imenom za koje niko osim tebe ne zna. Kad te zovem slušam da li se negdje čuje tvoj