U priči iz tvog pogleda sam skrivena

Gledaš ove dlanove koje su srebrene niti mjeseca lječile.

U izvajanim noćima kao vajari ti i ja smo oblikujući figure plesali.

Gledaš ove oči što se mjesec u njima skriva.

Što zna paralele merdijana.

Sama sjedim to samo vrijeme otkucava sjećanja sate.

To samo ti negdje u skrivenom kutku naših razgovora otvaraš prolaz da ti čujem glas.

To samo san uporno vraća naše dane i mjesecu govori da mi kaže da tvoje ruke moje traže.

Gledaš sa druge strane jastuka ostavljene stihove samo tebi pisane. 

Perom i tintom na hartiji iz vremena sjene mjeseca i odluke srca da te voli.

Gledaš ove sanjive oči u kojim su vjetrovi i oluje nosili čestice ljubavi.

Uspjela sam ih sačuvati nisu ih mogli od mene uzeti.

Znaš da sam tiha... dolutala sam iz stiha.

Da su moji pogledi iz dalekih pješčanih dina. 

Da u mojim očima pustinjski cvijet ima.

Skupim se tako u predsobljima sačuvanih osjećanja i zovem te imenom koje sam ti dala.

Imenom za koje niko osim tebe ne zna.

Kad te zovem slušam da li se negdje čuje tvoj glas.

Gledam da li se neko okrene u moru ljudi kad te tim imenom zovem.

Volim se sjećati onog plesa sa tobom kad smo korake kao naljepnice zaljepili  na podu i zidovima pa smo se tim koracima kretali.

Volim taj osjećaj kad smo zajedno plesali i kad su se dodirivale naše duše u stotinkama vremena.

Kad su ti pogledi bili filmovi.

Sunce krade naše korake naše korake za ples.

Na kino platnu sjene muškarca i žene u zagrljaju prepletene.

Pegaze ne poznaješ ti staze kojim vile prolaze.

Zavrtio si moj svijet kao globus.

Balansiraš na klackalici mojih misli.

Izvodiš pantomimu u mojim snovima.

Šaljem ti leptira sa mojih dlanova, a ti si negdje u divljini vukova.

Šalješ mi goluba pismonošu a ja sam skrivena u priči iz tvog pogleda.

Buđenje, sat uporno zove da se probudim iz filma, da se odmetnem iz tvog pogleda.

Da pustim goluba da ti se vrati sa pismom koje još uvijek pišem za stolom.

Snovi su se prolili po papiru.

Slova se pretvaraju u linije a linije postaju tvoje lice.

Stavljam pismo u kovertu. 

Golub me gleda sa prozora.

Leti mu i odnesi mu pismo koje je ovdje kod mene.

Kad stigneš bez pisma on će znati koji su sati.

Svojim rukama će izvajati figure u njima će pročitati ono što sam mu napisala.

Pozdravljam goluba dok on odlazi u daljine.

Znam da ćeš ti sve razumjeti kad ti na prozore sleti.

U tvom sam pogledu zapečaćnih pisama koje pišeš svake noći pored fenjera.

Ja sam ti žena u vremenu izvan vremena.

Ja sam ti zagrljaj, ja sam ti stih... mene možeš povrijediti a i dalje te mogu voljeti.

Sad si tu u mom pogledu tvog pogleda.

Dodiruješ dlanove... bole.

I kad se srebrenim nitima mjeseca sve rane u ožiljke spoje.

Pegaze, letiš li slobodan u ljubavi... puštaš li ljubav na slobodu.

Mjesec mi je u očima, krila su mi na leđima skrivena ispod ogrtača.

Pegaze, znaš ti ovu zamišljenu djevojku, često odlutalu u svijet kojim se fantazija iz priča kroji.

Znaš da mi je mjesec drug u noćima kad se na kino platnu spoje sjene muškarca i žene.

I stoje  tako prepletene kad se svjetlo upali otkrivaju tebe i mene zagrljene.

Buđenje iz filma koji nismo gledali...  buđenje iz filma u kom smo igrali.

Scene romantike smo pisali... ljubav disali.

Evo me stojim sa mjesecom niti krojim, niti krojim da ih u tvoj lik spojim.

Opijena pogledima tvojim.

U priči iz tvog pogleda sakrivena.

Gledaš me... gledam te... a naši pogledi pišu ariju ljubavi,

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta Pixabay