Škrinja, švelja i špajz

Jutro je budilo pospane ljude, kao sat  sunce je pronalazilo svoj put melodijom ptica. On je odavno bio budan i gledao to isto sunce. U skrivenim odajama slagao je slike sjećanja i tražio odgovore u knjizi koju je prije nekoliko dana pronašao pred vratima. Na drugoj strani grada tu istu knjigu u svom poštarsko sandučiću  pronašla je jedna djevojka. U isto vrijeme otvaraju knjige i čitaju ih. Ona nešto duže čita knjigu, on je zaspao čitajući. U snu vidi djevojku koja čita knjigu.  Ima osjećaj da je zna, da su se već negdje sreli. Kuca na prozor, ona nastavlja da čita knjigu. Ne zna da je to sve san.  Opire se snu i dalje zove djevojku. Djevojka tone u san. On se budi. Ona u snu dolazi do prozora njegove kuće i vidi ga kako čita knjigu. Ima osjećaj da su već razgovarali, njegovo lice je tako poznato. Zove ga, on i dalje čita knjigu. Izlaze iz svojih domova na dvije suprotne strane grada su njih dvoje.  Godinama tu žive i nikad se nisu sreli. Bar ne oči u oči. Voze se istim metroima. Oboj

Treptaj, pogled, okret kazaljki na satu... vrijeme. Ja u vremenu, vrijeme u meni. Okret u plesu i opet pogled. Vrijeme da krenem kući. Autobus je otišao prije pola sata.  Idem pješke, volim duge šetnje kad nasamo ostanemo moje misli i ja. U ovim bezgraničnim plutanjima mojih snova što  se sanjaju sami ne spavam dok koračam u ovoj tami noći. Ne ostajem dugo vremena na jednom mjestu a ovdje živim.  Ovdje su moje stanice kad se doma uželi srce. Nisam sentimentalna, život naučio.  Nekad se zaplačem da podsjetim sebe da u meni ima osjećajnosti. Ne pričam sa ljudima samo kad treba da saznam nešto u vezi mojih zadataka. Kad sam dolazila u ekipu rekli su mi da izađem vani i da pred vratima ostavim svu nježnost koju imam u sebi. Imamo dom, a pod vedrim nebom spavamo. U ovim očima, vatri ima.  Nisam sve sakrila lednim santama ovog vremena. Izdvajam iz sebe srž leda i vraćam kroz sunčeve zrake toplinu unutar mog bića. Dajem nadu djetetu u meni koje želi da odrastem ali da i dalje osjećam radost i

Mjesec ostavlja srebrene tragove na dlanove.  Sad je vrijeme ašlama.  Sjećaš li se mirisa tih trešanja? Ko noćas od nas dvoje rebuse rješava? Ti si zagonetka u slogovima. Ja sam odgonetka tvoje zagonetke. Smiješ se i pišeš retke. Vani se druže dan i noć. Ti i ja unutar ovih zidova igramo se iluzija. Sad u ovo doba noći na stanicama stoje putnici, sa kartama u rukama. Čekaju vozove i vole. A nas dvoje? Nas dvoje sjedimo na dvije fotelje i prelistavmo u nama poželjene želje. Puštamo vrijeme da teče ne na satu već u nama. I ne znamo gdje bi sa željama. Zagonetko što se slogovima slažeš zašto jednom ne kažeš. Obećao sam sebi da neću misliti  i pisati o tebi. I još čuvam ta obećanja, a onda me preplave osjećanja. Taj tvoj osmijeh, e taj tvoj osmijeh koji si mi toliko puta darovao duboko je ostao u  mojim očima i ne odlazi. Još jedna noć prolazi korake svoje stavlja pod prozore moje i znam noćas i nadalje te trebam. Trebam da si ovdje gdje se bore likovi iz bajki koje smo pisali. Gdje pjesme

Trebam jedan trenutak u kom osmijeh ne silazi s lica.  Jedan osmijeh koji nije skica. U igri ptica jedno nadanje za razotkrivanje tragova. Noćas ti pišem let stihova, a zvjezde putuju preko krovova. Hodam zemljom tvojih snova. Poruke u boci na pijesku stoje. Zvjezde se kače za krovove, obuvam cipele i idem kroz naše ulice. Treba mi jedan pogled iz škrinje tvojih pogleda. Ogledalo su oči tvoje dok čitaju stihove. Zvjezde obasjaju krovove. Tražili smo se srećo, zavarali su tragove. Bez tebe ne poznajem ove gradove. Noć traži svoje plesače, pretvara nas u igrače baleta u zraku. Pronađi moje ruke u mraku. Čuvaj svjetlost u nama, voli me pjesmama. Ljubi me u noći koja nema sna. U ovoj noći kad ljiljan latice otvara. Sunce se u ljepoti tog cvjeta ponovo rađa. Zagrli me u igri dodira. U tajni ovih gradova ljubav sa zvjezdama piše pjesme što se govore sa usana. Ti si moja pjesma dušom pisana. Noćas hodam po arhipelagu slomljenih snova. Tragom sjevernih vjetrova. Noćas čuvam u očima skrivenu lj