Škrinja, švelja i špajz

Noćas je noć otvorila kapije odaja. Noćas sam čula šapat kako govori.  I bez riječi ljubav se može reći. Može se reći zvijezdama skrivenim u očima... pokretima... dodirima. Mogu reći na satu minute koje grle kazaljke. Mogu ti reći ove ruke moje što traže dlanove tvoje. Ti govoriš usnama i pjesmama. Govoriš nacrtanim likovima i trikovima romantike. Prve sunčeve zrake novog dana oznake. Proljeće... sve se probudilo iz sna negdje tamo ti i ja. Dva sanjara, iste snove sanjamo... istim koncem spajamo. U rukama leptire čuvamo dok budni sanjamo. Procvjetali prvi cvijetovi... izgrađeni neboderi. A mi zapleli sve i ko da rasplete naše zaplete. Sve ono što čuvamo u sebi proljeće otkrije. Kad spojiš samotne dane prelistaš napisane romane. Na stolu stoje slike poredane po nasumičnom redu i tvoja poruka na kojoj piše da dolaziš u srijedu. Uzimam boje i razlivam po prostoru ... slikam bojama sve ono u nama. Slikam snove tvoje i moje... dijagonalno se spoje. Stolica nasred sobe na njoj stari radio. S

Gleda ona očima svijet u kom živi, svijet u kom zna jednako za pogled ispod obrva  otisnut osmijehom na usnama i suzama u očima. I onaj pogled što samo jedna osoba umije pronaći. U sebi imaš nježnost jelena, puna ljubavi kao panda... one unutrašnje ljubavi kao ptica. Čuvaš zaigranost djeteta... vesela, a jednostavna. Rekao je jedan mudar čovjek za nju... zapisao je to na papir i rekao da uvijek kad joj ne bude lako otvori i pročita ono što je on napisao.  Dok je putovala... ispod neba stanovala njega je srela.  Postao je srcu njenom drag. Nije to ljubav bila...  Bilo je to prijateljstvo... razumjevanje između dvije duše koje su sličnosti razlikama spajale. Trebalo je njemu vremena da otkrije ko je ta žena tako skrivena. Zašila je sve riječi negdje u dubini svojih čežnji i šapata. Zaključala stotine vrata ključevima i ključeve ostavila u škrinji da se čuvaju kao tajne duše njene tanane. Ima ona hrabrost da kaže... ali osjeti da će otići kad čuje. A čuo je melodiju njene duše i prepoznao

Muzika u oblaku, sreća u zraku... kao maslačak. Želje se zamislile same.  Sletjela mi ptica na rame ide prema dlanovima zna ona da ima hrane za nju i drugare. Zalutam među ljudima. Možda sam učenik tek, učim svaki dan, a osjećajna  oduvijek. Pogled mi je dalek... ovdje sam prisutna možda sam na nekom od časova bila odsutna... tek mislima. Izvučem nade iz kaputa u toku dana nekoliko puta. Zagrlim svom snagom nade odaslane tragom kojim se vodim. Uzmem u ruke odluke pitam navike znaju li gdje će otprilike. Idem kroz ovaj dan... pišem ono što srcem čitam. Skitam i pratim ritam koraka dok dopire muzika iz oblaka. Ulice su pune mraka, čujem žamor ljudi... žamor koji i pospane razbudi. Vjetar prenosi daljinama priče o tišinama, riječi se u prirodi sakriju pa se u ljepoti cvijeta otkriju. Hodam po paperju nekog odsanjanog sna sanjam u ulicama vidim osmijeh na ljudskim licima. Zahvalna što sam ovdje i što osjetim kako koracima dajem eho sreće. Mene ljubav u životu pokreće.  Ovo jutro miriše na

Pitaš se ko sam? Iz koje priče dolazim.  Neko je crtao moj lik olovkom po papiru.  Neko je znao da u meni svijetovi otvore latice kao cvijetovi. Neko je znao da snjegovi u meni stanuju i da su se pahulje bijele meni u kosu zaplele. Neko je znao da nosim sunce u sebi... neko je morao reći to tebi. Jer kako bi inače znao... kako bi me crtao ako me nikada nisi vidio svojim očima. Možda sam ti putovala po snovima... bila ti vjetar na dlanovima. Možda su snjegovi govorili o meni. Možda su pjesme s radija bile tvoja zvjezda vodilja. Još pišeš stihove, izvodiš trikove i ukradeš mi dio iz sna u kom sam te sanjala. I da sve obrišeš uvijek bih se tebe sjetila. Jednom sam te srela u tvojim očima stanuju dijelovi neba.... stanuju zvjezde u osmijehu tvome. Postao si značka srcu mome. Ne hodaj po mojim željama, poželiću te i dozvati iz sna.  Ti si crtao mene... ja sam tebe pisala. Olovkom povlačiš linije po papiru, djevojku od papira oslikavaš... da li me znaš ili me sanjaš. Zagrliću te tako da osje